Prekrižimo li snažno ruke na molitvu i usredotočimo li se na taj čin, nakon nekoga vremena osjetit ćemo otkucaje srca, baš kao da se to naše dragocjeno srce nalazi točno između naše dvije prekrižene šake. Ima smisla da su ta dva „čina“ povezana – prekrižene ruke i naše srce. Čini se kao da se u trenutku molitve u naše žedno i isušeno srce slije milijun tokova žive vode koja nas mijenja… Mnogim smo milostima darivani u tim trenutcima, milostima različitih promjena kojih nismo svjesni. Dijelom smo čuda, no to je čudo toliko tiho, da ga naša tupa osjetila ne doživljavaju, ali mu se ipak u isto vrijeme prilagođavaju. Gledajući retrospektivno, osoba koja je susrela Gospodina uočit će kako joj je srce znatno drugačije nego prije Susreta. I u trenutku toga spoznanja mogu se dogoditi dvije stvari: osoba može „smetnuti s uma“ Gospodnju ulogu u toj promjeni i istu pripisati vlastitim naporima, darovima, odricanjima, kao da je radi Boga sama uspjela promijeniti svoj život, dok je druga opcija da se ponizi do dna pred nepreglednom Božjom ljubavi koju ničime nije zaslužila, a koja ju je tako nježno oblikovala – za sebe. Često je problem upravo u tome što mi nastojimo biti upravitelji dobara. Gospodin je upravitelj i Duh Sveti ravna svime onime što mi jesmo. Doziva nam u svijest argumente, objašnjenja, prosvjetljuje nam um i osjećaje, ispravljajući ih, polirajući. Naša je dužnost ne strahovati da će nam neka velika spoznaja sebe umaknuti ili da u određenom trenutku nećemo biti od koristi. Ponekad želimo biti u toku sa svim promjenama duše i misli koje se dogode, no to nije na nama. Ne možemo se grčevito držati za te napretke kao da smo upravo mi ti koji smo za njih zaslužni. U tome je bit novoga čovjeka. Bit je da mi sami ne znamo što i kako da molimo, nego se Duh Sveti za nas zauzima neizrecivim uzdasima (Rim 8, 26), dakle, promjene u našim srcima nisu pod našom vlašću – ali jednako tako ne dolaze spontano, već isključivo na naš zahtjev – sklapanjem ruku na molitvu. Jednom kad se čovjek nađe na tom putu promjene, on kao da ostavlja djeliće sebe u prošlosti, u prošlom trenutku, prošlom mjesecu, prošlom desetljeću – malo pomalo počinje gubiti svoj život i tako ga spašava, kao da se izvlači iz kukuljice da bi poletio leptirovim krilima. Zalaganjem Duha Svetoga čovjek zaboravlja ono što je prije bio, kakvo ga je zlo zavodilo, rane zarastaju i on ih zaboravlja, čak toliko da i njemu samome postaje nepojmljivo da je nekoć bio dijelom mase koja je urlicima podigla Isusa na Križ. Bog nas toliko voli. Toliko da od nas čini nove ljude i pri tome ne želi da nas išta iz prošlosti koči. Također ne želi da budemo hipersvjesni sebe i svoje „uloge“ u svijetu. Naša je uloga u svijetu donositi svjetlo gdje ga nema… Ako si dozvolimo da svako malo tražimo svoju „ulogu“, kad tad će nam se dogoditi da na svoja leđa naprtimo ulogu spašavanja svijeta. Zato je potrebno da nam se srce promijeni, da postane u potpunosti onakvo kakvim ga je zamislio dragi Bog, kako bi se naše biće oslobodilo „misija“ koje nisu u Njegovu planu. A najbolji je način da čujemo što želi od nas taj da otvorimo srce živoj vodi koja će u nama činiti sve što je potrebno da se u svijetu ostvarimo kao djeca svjetla – a ne kao odvjetnici Isusa Krista.
Kristina Kasumović|duhos.com