Sigurno ste se više puta pitali što znače riječi iz 1 Sol 5,17: „Bez prestanka se molite!“ Niste jedini. I ja sam se to pitala. Sigurno se svatko od nas to barem jednom zapitao dok je okretao stranice Svetoga pisma. Ja sam si to pitanje postavila još jednom kada sam pročitala knjigu Ispovijesti ruskog hodočasnika. Zanimalo me je, kao i autora, kako moliti bez prestanka, kada, osim molitve, moramo obavljati i druge poslove: kućanske i one koji nam omogućuju život itd. U knjizi sam otkrila da moliti bez prestanka znači moliti srcem. Moliti tako da svakog trenutka mislimo na Gospodina, tako da naše misli budu potpuno usmjerene na Njega. Pitat ćemo se: kako li je to moguće? I je li to moguće? Itekako jest. Međutim potrebno nam je da nam Gospodin bude u središtu, da On bude najvažnija osoba u našem životu. Znate, kad smo zaljubljeni, mislimo samo na tu jednu osobu. Bila ona tu ili ne, radili mi ostale poslove ili ne, ta nam je osoba uvijek u mislima, u srcu. Tako isto trebamo s Gospodinom. Ako smo u Njega zaljubljeni, On će nam uvijek biti u mislima i u srcu. Najbolji primjer za to dala je sv. Terezija Avilska kada je molila Gospodina da je učini sveticom dok priprema obroke i pere tanjure. Naime, to što je ona činila također je jedna vrsta molitve. Radila je za druge, a u isto je vrijeme radila i za Gospodina, nije ga zaboravila. Njezino je srce u svakom trenutku mislilo na Njega. I dok je naš prvi autor molio bez prestanka putem hodočašćenja, Terezija Avilska isto je to činila među loncima i tavama.
Često nam se ne da moliti. Osjećamo da nam Bog možda i nije blizu, kao da nas je napustio. Imamo mnogo pitanja, a nijedan racionalan odgovor. Molitva nam se čini tegobnom. Jednostavno bismo možda i htjeli moliti, ali se ne možemo natjerati. Zbog toga ne trebamo previše brinuti, misliti da smo jedini i da to nikada neće stati. Naime, s tim je imao problema i naš hodočasnik, a isto tako i Terezija Avilska. Naime, naš je hodočasnik imao toliko muka, da je više puta htio i odustati. Molitva nekada zna biti mukotrpna, pogotovo ako nas netko drugi u njoj ometa, ako čujemo neku lošu vijest ili da nam jednostavno nije do molitve, ako smo lijeni i bez potrebe za ikakvom aktivnošću. Moramo shvatiti da je Gospodin i dalje uz nas, da nam i dalje govori: „Hajde, čovječe, ustani i kreni, moli, a ja ću biti uz tebe. Neće biti u početku lako, ali ako ustraješ, postat će predivno.“
Nije bitno jesmo li zauzeti nekim poslom ili samo ležimo, odmaramo, učimo. Ono što je bitno jest posvetiti se Kristu potpuno, a to najprije znači prihvatiti ga čitavim svojim bićem. Tek ćemo tada biti spremni moliti se bez prestanka. Naša će molitva tada biti jaka i djelotvorna, a srce će nam biti sretno i ispunjeno jer ćemo u svakom trenutku osjetiti prisutnost Onoga u kojeg smo se zaljubili.
Dragana Ilišin