Svijet se trudi da te odvoji od Krista, da te udalji, da trčiš za nečim što ti omogućava “sigurnost”, trudi se i neumorno nastoji izbrisati prave vrijednosti. Bojim se da i uspijeva. Za Boga se ne pronalazi vrijeme, On je u ulozi joker ‘zovi’ prije ispita. Pa kad se netko razboli, onda opet kad ideš na razgovor za posao…Boga se stavlja na marginu, navečer prije spavanja, znak križa i već toneš u san. A On… On i dalje čeka, želi te, voli i dragocjen si u Njegovim očima. Blag je i strpljiv, njegova Ljubav ne prestaje, vječna je. A ja se sramim otvorit Novi zavjet na fakultetu da ne bi tkogod nešto krivo pomislio, sramim se izvadit krunicu u autobusu i zamolit za pomoć, sramim se pomoći i pružiti svoju ljubav onima od kojih ne mogu dobit ništa zauzvrat. Strah me što će reći svijet! Svijet? Mislim li na onaj svijet koji me izdao, koji mi je okrenuo leđa kad sam trebala ruku, na onaj svijet koji mi nudi lažni sjaj. Da, baš na taj i takav svijet mislim. Mene je i dalje briga što taj svijet misli! Jao meni! Gdje je nestao duh radosti? Gdje tražim svoju radost? Gdje je nestalo čuđenje i divljenje? Gdje se skrila moja vjera, zašto tek titra kao plamen svijeće na vjetru? Zašto njezin razbuktali plam ne zapali i srca mojih bližnjih?
Sjeti se samo koliko je gorušičino zrno, e kad bi moja vjera bila tolika. ” Bit će dobro, dat će Bog” prešlo mi je toliko puta preko usana. Zašto nije dolazilo iz srca? Zašto nisam slijedila Marijin primjer i prebirala u svom srcu sve te događaje?
Moje su misli bile daleko, srce je bilo kamenito tlo, slušala sam, ali nisam čula. Majčice, tvoje je srce ranila neopisiva bol kad si vidjela što su učinili Tvom jedinom Sinu. Oprosti Majko, oprosti, i ja sam bila tu, Boga sam izdala, nisam ni znala. Kajat se želim, oprati grijehe suzama vrelim. Jer gorak je okus grijeha, gorak je okus izdaje… I više od svega vrijedi kad dođeš do te spoznaje!
A.