Jedan od poznatijih pisaca dvadesetoga stoljeća Charles Bukowski u jednomu je intervjuu progovorio o smislu života, između ostaloga, navodeći sljedeće: „Za one koji vjeruju u Boga, većina je velikih pitanja odgovorena.No, za nas koji ne možemo spremno prihvatiti božansku formulu, velika pitanja nisu uklesana u kamen. Umjesto toga, mi se prilagođavamo novim uvjetima i otkrićima. Mi smo otvoreni. Ljubav ne treba biti zapovijed, a vjera izreka. Ja sam sam svoj Bog. Ovdje smo da zaboravimo sva učenja crkve, države i postojećega odgojno-obrazovnoga sustava. Ovdje smo kako bismo ispijali pivo. Kako bismo ubili rat. Ovdje smo da se smijemo izgledima i natjeramo Smrt da se ne usudi uzeti nas.“ Time je, valjda, htio reći kako vjernici imaju sve odgovore (ili misle da ih imaju), da se ne prilagođavaju novim uvjetima i otkrićima, da su konzervativni (na loš način), da nameću koncept ljubavi i u isto vrijeme vode ratove. Ne ulazeći u privatni život spomenutoga pisca, pretpostavka je ipak da Bukowski, prije toga iskaza, nije bio u prilici čitati teološke spise ili filozofske rasprave bilo koje religije, jer da jest, zasigurno ne bi cinično tvrdio kako su odgovori na velika pitanja uklesana u kamen, niti bi banalizirao primat Zapovijedi Ljubavi – u tomu se dijelu nedvosmisleno osvrćući na kršćanstvo.
Bukowski pije pivo i ubija rat. Bukowski ubija rat napadajući neistomišljenike. Bukowski možda želi dobro, no svojim ponašanjem pokazuje određenu proturječnost. Ne bi li i on, jednako tako, trebao zaboraviti ono što misli da zna o crkvi, državi, odgojno-obrazovnomu sustavu, kako zahtjev za promjenama ne bi bio i ostao jednosmjeran? Umjesto umišljanja da je postigao razinu razumijevanja mehanizama po kojima društvo funkcionira, trebao bi se pomaknuti iz pozicije Boga u kojoj se prepoznao i razmisliti o diktaturama za koje okrivljava druge, dok u isto vrijeme neistomišljenike stavlja u podređeni položaj. Diktatura ega je uredu? Uredu je da subjektivnost vlada svijetom i bude mjerilo pravde? Ta je subjektivnost povod ratovima, koje Bukowski želi ubiti. No, on je Bog, pa je valjda sve što iz njega proizlazi dobro i nitko van njega ne može mu zanijekati, a kamoli oduzeti taj autoritet. Kako nije uočio da je cijelim kontekstom pobio izjavu „ja sam otvoren“? Otvoren za što? Kritiziranje bez nuđenja rješenja? Otvoren za neargumentirano iznošenje stavova o nečemu što ne pozna, ne razumije, niti u svoj otvorenosti želi razumjeti.
Bukowski je, kao što je već rečeno, bio pisac, dobar pisac. Zato je pomalo neobično da je ijednu riječ upotrijebio nesvrhovito, a u komentiranoj se izjavi ogleda ne samo njegov vlastiti problem, već poteškoća položaja vjernika u današnjemu društvu, koji su suočeni s banaliziranjem od strane mahom „liberala“. Često čujemo različite superiorne izjave: što će svećenicima toliko novca, ništa ne rade, gledaj onoga, kako se ponaša, a u prvim klupama sjedi u crkvi, tolerancija, homofobi, tolerancija, što se dobije takvim životom, ja se želim iživjeti, ovaj pretjeruje, i onda još malo tolerancije… Mogućnost dijaloga na taj je način potpuno onemogućena, jer ljudi u taj proces ulaze s određenim pretpostavkama, kojih se ne odriču. Uz te se pretpostavke vežu i površna znanja, pa se vjernik zapita, kako to Bukowski tvrdi da ovaj ima odgovore na velika pitanja? Pogledava u gomilu knjiga o svojoj vjeri, koje su razbacane na stolu, cijeli se život vrti oko istih stvari, pada, diže se, krvari, utapa u znoju, pokušava pronaći te odgovore… Na kojemu su kamenu uklesani? No, Bukowski nije mislio na te odgovore. On je bio ciničan prema povjerenju u Božju providnost – ona je taj jednostavan odgovor na sva velika životna pitanja.
Radi li se o jednostavnomu konceptu? Ni najmanje. Na njemu se radi cijeli život, proniče se, uči, istražuje, ljubi, vjeruje, oprašta. Možda je Bukowski mislio da je i oprost (pre)jednostavan, naivan, odgovor – na komplicirano pitanje ljudskih različitosti, proturječnosti, besmisla, zavisti. A, što se tiče Zapovijedi Ljubavi – banaliziranje mu se može zanemariti, s obzirom da nije doživio encikliku Deus caritas est, pape emeritusa Benedikta XVI. u kojoj on u samomu uvodu objašnjava: „Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4, 10), ljubav sada nije samo zapovijed, već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret.“ Jednostavan odgovor na komplicirano pitanje. Šteta što Bukowski nije strastvenije tražio odgovore, a smrt ga je svakako, kao i svako drugo živo biće, ipak dostigla. Time se ne pokušava cinizmom odgovoriti na cinizam, već jednostavno naglasiti kako u zgodnim frazama uistinu ne leži Istina.
Kristina Kasumović|duhos.com