Često razmišljam o tome jesam li napredovala u vjeri i jesam li se uopće pomakla s mrtve točke. Držim da je MOJ odnos s Gospodinom uvijek ispred svakog susreta, „duhovne ekipe“, svakog napisanog članka i svake „pametne“ misli koju možda posjedujem u nekom predjelu mozga. Upravo iz toga razloga želim biti što bolja s Njim, govoriti Mu sve, ali doslovno! Govorim Mu tako kada sam tužna, razočarana, zadovoljna, sretna, ispunjena. Ali kada nije onako kako sam zamislila i kad Ga ne razumijem najbolje, negodujem i mislim: „Kako možeš kad vidiš koliko je teško?!“ I tu sve započinje. Kako može?
Svatko od nas ima nekakvu viziju sebe, svoga postojanja i djelovanja. Sve smo si nekako isplanirali, osmislili i držimo da je to najbolje za nas. Ali koliko daleko gledamo? Kako znamo da nismo pogriješili? Je li uistinu ono što mislimo za sebe uistinu najbolje za nas, ali i za naše bližnje? Što ako nije?
Dajem vlastiti primjer. Prijateljica je slavila rođendan i dogovoreno je da ćemo joj zajednički kupiti poklon. Nas smo ga četiri trebale izabrati. Zamislila sam da kupnju odredimo dan prije samog rođendana jer se to najbolje uklapalo u moj raspored koji sam prethodno imala razrađen. Zapravo, tako je, da se mene pitalo, trebalo biti. Odjednom, jedna od prijateljica javlja da njoj ne odgovara tada i da bolje idemo sutra. Nisam se previše bunila, ali nije mi „sjelo“ jer JA sam htjela drugačije, planirala sam drugačije. I zašto nije moglo biti tako? Zapravo je svejedno kada ćemo ići jer idemo kupiti poklon – nebitno je kada! Kažem, nisam previše negodovala, bar ne na glas, iako sam u sebi vodila malu bitku sama sa sobom. Pomolila sam se prije spavanja i zamolila Kolegu (tako Ga zovem) da sutra bude s nama i izabere nešto lijepo za našu dragu prijateljicu. Probudim se tako sutradan i pogledam kroz prozor, a ono dan ne može biti ljepši već što jest – vedro, sunčano i toplo! I tad mi polako krenu misli navirati: nisi htio da idemo dan prije jer bilo je tmurno, kišica je sipila, a znaš koliko ne volim ići u trgovačke centre i da sam otišla dan ranije, vratila bih se sva pokisla, brundala bih i sve bi mi prisjelo. Tada bih u tom negodovanju, iako sam stvarno s puno ljubavi pristupila realizaciji cijelog „poklon-projekta“, izgubila volju za sve i požalila jer sam išta preuzela u svoje ruke. Ovako smo se nas četiri prekrasno podružile uživajući u odabiru poklona (koji je usput rečeno, bio pun pogodak!) i divnom danu te je sve prošlo da bolje nije moglo.
Sitnica, rekli bismo, ali ne čine li upravo te sitnice život lijepim? Nisu li sitnice dijelovi velikih i bitnih događanja i pojava? Nije li točna ona misao koja kaže da je čovjek u velikim stvarima onakav kakav je u malim? Nekako mi se čini da se izgubio pojam o potpunom predanju kao i svijest o molitvi „neka bude volja Tvoja“. Kao odgovor na sva moja promišljanja pojavio se mladi vjeroučitelj i svećenik koji je u propovjedi upravo toga dana naglasio kako smo mi tek kistovi, a naši postupci i djelovanje boje ispred bijelog platna života. A što je kist sam po sebi ako nije u rukama Umjetnika? Prepustimo se stoga u Njegove ruke i dozvolimo Mu da nas iznenadi umjetninom našeg života koju samo On može savršeno naslikati.
Marija K|duhos.com