Vjerujem da je svatko od nas studenata imao neki predmet s kojim se mučio, koji mu nije išao i kojem nije vidio smisao. Logično pitanje koje tada dolazi je pitanje: Što će mi to u životu kad sad učim, a kasnije mi više neće trebati.
Upravo to nam je prilika za dubiti se u razmatranje 5. radosnog otajstva krunice. Josipu i Mariji nije bilo dano spoznati zašto je Isus ostao u Hramu taj tren – tako ni nama nije dano spoznati zašto se borimo s predmetom koji nam predstavlja problem. Možda baš zato da nas to izgradi i da naučimo umirati sebi po pitanju onoga što u našim očima nema smisla, a to umiranje sebi će nam biti na blagoslov kasnije u životu, npr. u braku i u obitelji, ili da nadvladamo vlastitu razmaženost i pokušamo u onomu što nam ne ide dati svoj maksimum, pa makar taj maksimum bio 2. Veći je uspjeh ići milimetar po milimetar i dati sve od sebe, nego ići 2 cm naprijed, pa pasti 5 cm nazad. Bogu je bitna nakana srca i to je jedino ono što gleda. Onaj tko da sve od sebe i dobije 2 imati će puno veću unutarnju radost nego netko tko nije dao sve od sebe, a dobio je 5.
Na analogan način gleda se nakana posta i molitve. Nakana posta i molitve uvijek treba biti iz ljubavi prema Bogu, iz traženja volje Božje i iz želje za sjedinjenjem s Njim u konkretnoj svakodnevici. Ako za nešto molim i/ili postim, trebam imati unutarnju slobodu od toga, čak i ako to Bog ne da. Po nakani srca Bog posvećuje naša djela – što je savršenija naša unutarnja ljubav prema Bogu, to su i naša djela, molitve i postovi na naše posvećenje, na posvećenje naših bližnjih i na posvećenje svih onih za koje to Bog želi (upravo po toj nakani srca). Ako donesemo Bogu to što imamo i to što jesmo, u iskrenoj nakani srca, kolikogod to bilo izgledalo kao trule jabuke, i ako to s povjerenjem damo Mariji, Marija će po toj nakani srca uzeti i te trule jabuke, očistiti ono što ne valja i dati one dobre kriške Isusu, poslužiti Mu tako da bude na Njegov ukus. Ali ako se trudim da moja pobožnost bude samo izvanjska, i da „štima“, a ne brinem o nakani srca i da dam najveću slavu Bogu koliko god mogu, onda će te jabuke izvana izgledati lijepe za Isusa, a iznutra uopće neće biti fine i sočne, nego trule.
Negdje sam čula kritiku da postoje ljudi koji samo mole, a ništa ne čine. Već je ta sama rečenica kontradikcija, jer onako kako moliš, tako činiš i sve ostalo. Iz susreta s Bogom i s Njegovom ljubavlju, poput sv. Petra, sv. Ivana i sv. Jakova na gori Preobraženja, moraju proizaći naša djela ljubavi. Mora biti plodova. Plodovi ovise o mjeri ljubavi koju imamo u srcu. Npr. sv. Ivan je Isusa vjerno pratio na putu križa i bila mu je povjerena Marija na brigu. Tu možemo vidjeti savršenu ljubav i/ili ljubav koja teži savršenosti – slijediti Isusa na križnom putu i biti uz Mariju u duhovnom životu, dopustiti Njoj da nas odgaja dalje. S druge strane, sv. Petar je unatoč tome što je vidio slavu Božju zanijekao Isusa, ali se kasnije pokajao. U tome možemo vidjeti ljubav koja još nije savršena, ali je bitno ustajanje nakon pada. Sv. Petar je unatoč padu dao život za Isusa mučeničkom smrću. Tako padovi ni nas ne trebaju obeshrabriti jer i za one duše kojima Bog dopusti pad – poniženje u životu, to dopusti da bi ih ponizio, da se one ne bi uzvisivale. I po tom poniženju one mogu rasti, spoznati svoju bijedu i to dati Isusu iskrenim kajanjem. Sv. Petar se htio uzvisiti kad je pred svim apostolima izjavio da će dati život za Isusa, pa to ipak nije mogao tada, za vrijeme muke Isusove, ali kasnije, kad ga je Bog po padu odgojio u poniznosti, uspio je dati život za Isusa mučeničkom smrću. Tako da prava molitva i pravi susret s Bogom čini preobrazbu u ljudskom srcu, u onoj mjeri i u onom stupnju savršenosti koji je tada moguć duši.
No, problem postaje kad netko postane duhovno previše zaokupljen sam sa sobom, i umjesto da bude usmjeren prema Bogu, postaje usmjeren prema sebi i duhovno kruži oko sebe. Tada nema istinskog susreta s Bogom jer je takva duša zatvorena za to i tada nema plodova Duha. Ali takvu „molitvu“ ne bismo ni mogli nazvati molitvom, to je više duhovna fiksiranost na sebe, tzv. „ja sindrom“. Dok je s druge strane prava molitva susret s Bogom, gledanje Ljubljenoga. Eh, sad postoje razlozi zašto Bog dozvoli nekim ljudima fazu duhovne prezaokupljenosti samim sobom. Najčešće su to rane ili oholost – želja svojim snagama postići savršenost i srdžba na sebe jer to nije moguće. Dok je ispravna ljubav prema sebi blaga kad spozna vlastite nesavršenosti. Sv. Franjo Saleški govori o tome kako ćemo više žaliti kad naše srce počini kakvu pogrešku ako ga prekorimo iz ljubavi i mirno, više iz samilosti, nego strastveno, preko volje, ljutito, gnjevno i žestoko. Ne bih sada detaljnije govorila o tome zašto se ljudima događaju faze „ja sindroma“, kako ovaj članak ne bi bio kilometarski, ali ako koga zanima ima u knjizi C. S. Lewisa „Pisma starijeg đavla mlađemu“, gdje su dobro obrađene teme napasti, pa i na molitvu, kao i pitanje razlučivanja.
Još bih htjela reći nekoliko rečenica o postu. Post je dobar i koristan za duhovni život, ako se živi s pravom nakanom (iz ljubavi prema Bogu, za spasenje duša, na Marijine nakane,…), ali postoji duhovna opasnoost da se post shvati kao način potkupljivanja Boga, tj. ja dam post Bogu, a On meni to i to. Među krive nakane bi bilo postiti da nešto dobijem (npr. postiti da nađem pravu osobu, postiti da položim ispit, postiti da nešto meni Bog da – na to se svodi), jer tu više nije u centru Bog i moja želja dati Mu slavu, nego moja želja nešto dobiti, i koristim Boga kao sredstvo da nešto izvučem. Primjećujući lance posta koji se organiziraju na fakultetima, imala sam potrebu o tome progovoriti, kako post ne bi bio shvaćen na krivi način – kao sigurno rješenje da će netko proći ispit. Ne kažem nužno da je nakana postiti za ispit loša, ali postoji razlika u nakani postit da potkupimo Boga da studenti prođu ispite i nađu brzinsko rješenje za blokade koje ih priječe učiti, i nakani postiti iz ljubavi prema Bogu i bližnjima da se otklone blokade zbog kojih netko ne može učiti (ovdje bi spadale rane na duhovnom području, lijenost, razmaženost, preslaba volja, kompromisi sa samim sobom, očekivanja drugih, npr. roditelja, strahovi od prijetnji i zabrana, predrasuda da ja to i to gradivo ne mogu savladati – ovisno o osobi i o situaciji). Kako vidimo, obje nakane su vezane uz ispite, ali se bitno razlikuju. Prva vodi u krivu pobožnost, a druga u pravu. Prva vodi duhovnoj fiksiranosti na sebe, a druga na slavu Božju. Stoga sam imala unutarnju potrebu progovoriti o takvim stvarima kako se ne bi postovi na fakultetima tumačili na krivi način, kao „moć“ pomoću koje bi Bog postupao po mojoj želji. Takvo bi shvaćanje bilo velika duhovna opasnost, pogotovo za one studente koji samo tradicionalno žive vjeru, a u srcu traže nešto više, kao i za one koji imaju polovičnu volju, pa bi i tu volju koristili za svoje nakane; pa i prijetnja za studentski pastoral samim time, jer se takvim postom ne bi izgonili duhovi i ne bi nikom bio na spasenje (iako bi nekome površno duhovno upućenom takav post mogao djelovati kao brzinsko rješenje problema).
Na kraju bih samo spomenula da Marija u Međugorju poziva na post srijedom i petkom o kruhu i vodi, na Njezine nakane i za spasenje duša. Znam i svjesna sam da Crkva nije još donijela konačni sud o Međugorju, pa je dopušteno vjerovati bona fide (u dobroj nakani). Ali odluka za post iz ljubavi prema Bezgrešnoj i spasenju duša nikako ne može biti kriva. 🙂
Božji i Marijin blagoslov svima!