“Ako si toliki vjernik, ako toliko vremena provodiš u crkvi, kako to da nisi bogat? Kako to da ne uspiješ u svemu što planiraš? Kako je moguće da su i tvoji bližnji bolesni?” Ovo su samo neka od pitanja koja se mogu čuti u razgovoru između vjernika, i tako reći, nevjernika. Pojam vjere nadilazi granice našeg uma. Takva smo bića da nam za sve treba čvrsti dokaz, treba nam sigurna luka. Ako nema dokaza, mi u to jednostavno nećemo vjerovati. Ako je Bog čudesan, zašto nas ne pridobi na takve načine?
Bog ne gleda kao ljudi. On prati istinske vrijednosti i najsretniji je kad mu istinski vjerujemo bez obzira na to što nam se dogodilo. Često na Facebooku ili YouTubeu možemo pronaći videozapise u kojima ljudi testiraju druge ljude kako bi pokazali našu površnost. Tako sam nedavno naletjela na video u kojem mladić, skromno odjeven, prilazi zgodnoj djevojci i uljudno ju pita za piće. Ona ga odbija jer „ima dečka“. Minutu poslije, dolazi mladićev prijatelj u skupocjenom automobilu i pretvara se kao da je njegov djelatnik i govori mu brzo moraju ići u njegovu tvrtku. Djevojka iznenada okreće priču i više nema dečka. Spremna je s njim poći bilo gdje.
Naš Bog je cijelo vrijeme poput ovog skromnog mladića i zove nas da pođemo s njim. Hoćemo li poći, ovisi samo o nama i o našoj (ne)površnosti.
Život je često poput mora. U jednom trenutku sve je mirno i presretni smo što je tako. Međutim, već u drugom trenutku stižu nenajavljeni valovi i onda smo u problemu. Išli mi u crkvu ili ne, ti nas valovi neće zaobići. Ne možemo od Boga očekivati da ispuni sve naše želje i zahtjeve niti da čarobnim štapićem ukloni sve valove i oluje kako bismo mi mogli mirno ploviti. A što možemo? Pouzdati se. Svim svojim srcem reći Bogu: „Dragi Bože, evo me. U problemu sam. Učinit ću sve što mogu, a ti mi pomozi.“ Eto, to možemo. Valovi neće nestati, ali lakše ćemo ih svladati. To je bit vjere.