Siromaštvo – naša realnost

Zasigurno ste mnogo puta susreli osobu, obučenu u stare, poderane, prljave krpice, koja vas je uz riječi: „Bog vas blagoslovio“ ili „Bog vam dao zdravlje“ ili pak razne ostale uhodane fraze molila za pomoć. Mi se često, na neki način, distanciramo od takvih ljudi, ne pitajući se uopće treba li ta osoba zaista našu pomoć. Često od tih ljudi okrećemo glavu kao da oni nisu dio naše stvarnosti, kao da naša realnost ne ostavlja mogućnost da postoje i takvi siromašni ljudi kojima bi svaka naša pomoć dobro došla. Moram priznati da sam i sam mnogo puta na takav način reagirao i zbog toga ne mogu, a da ne postavim pitanje što je razlog našoj, da tako kažem, hladnokrvnosti prema takvim ljudima? Imamo li uopće razlog tako se prema njima ponašati?U našu korist ide činjenica da, kao što su siromasi naša realnost, na isti način su i prevaranti i varalice naša realnost, te ćemo tako mnogo puta sresti i prosjake koji se ni po čemu ne razlikuju od svih nas, čak štoviše neki su i otmjenije obučeni od nekih. Isto tako velika većina samih tih siromaha vrlo često će s malo skupljenih novčića žurno otići do najbliže prodavaonice i ondje sve to potrošiti na alkoholna pića ili sasvim nepotrebne stvari. Ne želim ovdje nikoga osuđivati jer mi nikako ne možemo znati potpunu istinu toga čovjeka i razloge njegovog pada na sam rub društva. Ne želim osuđivati jer i sam Gospodin Isus govor: „Ne sudite, da ne budete suđeni!“ ( Mt 7, 1 ), nego samo želim sve nas na neki način opravdati za svaki onaj put kada se nismo na takvog čovjeka niti usudili pogledati, a kamoli pokušali staviti u njegovu poziciju. Zbog svega što sam sada naveo moram istaknuti da je i na nama, da tako kažem, velika odgovornost za toga čovjeka jer više nije pred nama samo pitanje želimo li pomoći tome čovjeku ili ne, nego i hoćemo li time što mu u ruku stavimo nekoliko kuna zaista pomoći. Možda ćemo mu tim darom pružiti priliku da se napije ili bilo što slično i time ga još više pogurati prema dnu. Mnogi će na ovo reći kako je onda najbolje nikome ništa ne davati i od sada u još većem luku zaobilaziti takve ljude. Ali moram ovdje postaviti pitanje što li će onda biti s onima koji zaista trebaju našu pomoć i koji s njom znaju dobro postupati. U vezi s tim želim istaknuti primjer kada je siromašni čovjek, prosio ispred katedrale i dio tog prikupljenog novca ubacio u košaricu za milostinju. Ovaj primjer me neopisivo podsjetio na siromašnu udovicu iz Svetog Pisma ( Lk 21, 1 – 4 ). Isto tako mi je nedavno na vrata pokucala gospođa koja je tražila hranu da prehrani svoju dječicu. Ova dva primjera nam pokazuju da nikako ne smijemo ignorirati takve ljude jer. Još jednom ponavljam, mi nikako ne možemo znati razlog njihova pada na dno gdje su se našli, možda ne niti svojom krivicom. I na kraju. Ti ljudi svakako trebaju našu pomoć, a mi im možemo pomoći i to ne samo materijalno nego i duhovno. Na nama je samo da se potrudimo naći načina za to, jer i sam Gospodin Isus nam je ostavio tu zadaću, a mi samo moramo htjeti pomoći. Jer i kao što je On mnogo puta znao reći: „… neće vam propasti plača…“.