Kako pojedinac može biti izgubljen u prostorima u kojima se godinama kreće? Kako je moguće da je dezorijentiran u vlastitoj sobi, neprisutan u razgovorima s dugogodišnjim prijateljima, kako je moguće da ga zalasci sunca i oblaci više ne oduševljavaju?Što to izvrši takav utjecaj nad čovjekom od krvi i mesa da mu pogled učini potpuno prozirnim?
Nešto zapravo vrlo jednostavno, ali toliko moćno, što čovjeka preokrene izunutra, stane ga nepodnošljivom snagom pritiskati kroz tanku cijev koja mu pritišće prsa i usporava mu dah, kroz tanku cijev kojoj se ne nazire dno. Radi se o „cijevi“ neživljenja u sadašnjem trenutku. Ondje se brine o vremenima koja nam još nisu dana, niti je sigurno kako ikada hoće, dok se vremena koja nam Milošću Božjom jesu dana trate na ulaganje naših tek polovičnih snaga… Gospodin nas ni u jednome trenutku nije pozvao na polovičnost, prosječnost, mlakost, ne – pozvao nas je na potpuno opredijeljenje, potpuno predanje i na savršenstvo u krjepostima, na potpuno ostvarivanje talenata koji su nam dani radi vlastitoga (Bogo)ostvarenja, kao i radi ostvarenja i rasta uže i šire zajednice. Jer ako smo Kristova braća i Kristove sestre, onda smo i subaštinici Božjega Kraljevstva (Rim 8, 17) koje samo siloviti, nepokolebljivi, uporni, sveti, vjerni, osvajaju (Mt 11, 12), a ako smo subaštinici, onda se od nas očekuje nastojanje oko savršenstva u postojanosti i pouzdanom dizanju nakon padova. Punina je vremena „sada!“, a ne napola ostvarena „punina“ koja tek očekuje konačno ispunjenje. Ona je došla i pozvani smo ju živjeti u svakom trenutku svoga života – pa čak i kad se sve čini neizvjesnim, krhkim, čak i kad je sekunda do urušavanja ili se ono već počelo očitovati pred našim očima… pa čak i kad se sve već srušilo i treba početi ispočetka s minimumom snage i volje. U tome svjetlu ona priča o zapovjedniku đavolskih četa, koji zapovijeda da se vjernicima oduzima vrijeme za molitvu svakodnevnim brigama, u potpunosti ima smisla. Jer tu ljudi padaju, tu se ljudi izgube u kontekstu šepajući nožicama vlastitih snaga, jurišajući okolo naokolo zaokupljeni mislima, planiranjima, brigom, lakim grijesima, koji se u takvim okolnostima lukavo i neprimjetno šćućure u tamnim kutovima ljudskih srca, progrizujući prolaze za teške grijehe, pri čemu savjest polagano otupljuje. Čovjek gubi slobodu, a da toga nije ni svjestan. Nutarnji je život zavijen u tamu, toliko suptilnu da se još uvijek usudimo reći kako hodamo u Kristovu svjetlu; no to govori naša navika, a ne iskreno odnošenje prema Istini. A sve to jer smo nasjeli na svjetovnu dinamiku, na šaputanja koja govore: „Moraš ovo, moraš ono – i u međuvremenu nastoj biti što nezadovoljniji time što moraš, kako bi na kraju dana bio još umorniji i kako ujutro ne bi bio niti odmoran niti motiviran…“ Upravo to podrazumijeva svjetovna dinamika. Ona koja isključuje radosno predanje svakodnevnim obvezama, mršti čelo i rastužuje pogled, ona koja isključuje žrtvu, trpljenje, pozitivan unutarnji stav koji intuitivno, proročki vidi smisao u svakome „moraš“ i isto pretvara u „želim“, a to „želim“ u „želim još i više poradi Imena“ – i to ne sutra, već danas, u jedinoj stvarnosti koja nam je dana. U toj smo stvarnosti pozvani živjeti puninu, u njoj trebamo davati najbolje od sebe kako bi naše obitelji, naši fakulteti, naši socijalni krugovi postajali bolja mjesta. Dok mislimo na sutra ili na sljedeći mjesec, nismo usmjereni na svoje osjećaje „sada“, na svoje ponašanje „sada“ i tako vrlo lako padamo pod kontrolu istih. Usmjereni smo na budućnost, koja ne biva bolja time što se ne trudimo oko svoje sadašnjosti, postaje lošija, jer je uvjetovana sadašnjošću.
Zato je Isus isticao koliko je važno uzdati se u Providnost: „Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite zabrinuti za sutra. Sutra će se samo pobrinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6, 32b-34) Sveti Pavao tome dodaje: „Preostaje dakle da neki imaju u nj (u Njegov Počinak) ući, a oni koji su primili blagovijest ne uđoše zbog nepokornosti. Zato Bog ponovo određuje jedan dan, Danas, u Davidu nakon toliko vremena govoreći, kako je već rečeno: Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda.“ (Heb 4, 6-7)
Kristina Kasumović