Tko određuje kanon biblijskih knjiga?

Na biblijskoj tribini održanoj 3. travnja 2017. sestra Silvana Fužinato, pojasnila je koje su knjige ušle u Bibliju te tko ih je i kada odredio. Sama riječ kanon u Bibliji označava pravilo vjere tj. za nas mjerodavne knjige koje su Bogom nadahnute i kao takve Crkva ih je prihvatila i postale su mjerilo. Židovski kanon Biblije čini 39 knjiga Starog zavjeta. Također, protestanti su želeći prevesti Bibliju izvorno s hebrejskoga, prihvatili taj kanon tako da također imaju 39 knjiga. Crkva prvoga stoljeća koristi Septuagintu (tzv. prijevod sedamdesetorice) koja je prijevod Starog zavjeta na grčki jezik, a sastojala se od 46 knjiga (uz 39 knjiga židovskog kanona, tu su i Tob, Jdt, Mudr, Sir, Bar,1 Mak i 2 Mak).
U početku Crkve, za autoritet se uzimao Stari zavjet, Isus Krist i sve što je govorio tijekom života te apostoli koji su jamčili da je sve što je Isus rekao spasenjska istina. Iako su najstariji dijelovi Novog zavjeta poslanice, prva su u kanon ušla evanđelja.
Zašto se stvara kanon? Pojavljivali su se mnogi pojedinci koji su određivali svoj kanon i postavljali ih mjerodavnim. Također, pojavljuju se mnogi apokrifi koje je Crkva već odbacila, kao i heretici koji tvrde da su i dalje nadahnuti i da pišu svete tekstove.
Tridentski sabor 1546. konačno definira potpuni kanon donoseći 46 knjiga Sz i 27 Nz. Vodeći kriterij na Tridentskom saboru bio je dugačka i univerzalna upotreba ,citiranje u više zajednica Crkve te javno čitanje jer je time bila veća vjerojatnost da ti tekstovi potječu od apostola. Također, bilo je važno razlučiti da je to što se nalazi u knjizi u skladu s onim što su naučavali apostoli. Pojavljuje se mnogo apokrifa za koje su ljudi tražili da uđu kao nadahnute knjige u Bibliju. Neki od njih su Petrovo, Nikodemovo, Bartolomejovo, Filipovo evanđelje, Djela Petrova, Djela Pilatova i mnogi drugi. Npr. Jakovljevo protoevanđelje donosi djetinjstvo i rođenje Marije. Ljudi su nadodavali ono što im je nedostajalo u Bibliji kako bi u svojoj mašti upotpunili cijelu sliku. U knjizi Izgubljena Biblija navedeni su mnogi primjeri apokrifnih spisa koji nisu dijelom Biblije i čitajući ih, možemo jasno vidjeti zbog čega nisu dijelom Biblije. Važno je također naglasiti kako nisu svi apokrifni spisi za odbaciti, jer oni nam nekada pomognu interpretirati dijelove evanđelja.
U drugom dijelu, čuli smo nešto o zajednici Esena s područja Mrtvog mora. Današnje redovničke zajednice sliče njihovu načinu života. Bili su toliko izdvojeni i izolirani od svijeta jer su vjerovali da će se tako onečistiti. Čitali su sveto pismo, prepisivali u skriptorijima te radili u zajedništvu. Najpoznatija zajednica je sigurno ona iz Kumrana koja potpuno nestaje u naletu Rimljana. Vjerojatno su čuvši da dolaze Rimljani u ćupove stavili spise, skrivajući ih tako i nadajući se povratku. No, iako se nikada nisu tamo vratili, spisi su očuvani i slučajno pronađeni kada je jednom beduinu ušla ovca u tamošnju špilju. Oko 800 rukopisa pronađeno je po raznim špiljama i njihova je velika važnost jer su to današnji najstariji rukopisi svetog pisma (Starog zavjeta) kojeg Crkva posjeduje.
Iduća tribina najavljena je 8.svibnja 2017. kada će biti predstavljeni različiti oblici tumačenja Biblije.
A.Buzgo