Više moli, manje pričaj

Dinamika duhovnoga života podložna je raznim utjecajima – napastima, kušnjama, životnim okolnostima, osobama s kojima se družimo, medijima, knjigama koje čitamo, itd. Od toga nije izoliran ni naš osobni molitveni život – molitvena dinamika koja podrazumijeva pitanja kvantitete i kvalitete molitve. I ta su pitanja uvjetovana i na njima je potrebno svakodnevno raditi kako naša molitva ne bi s vremenom upala u jednostavne, a moćne zamke – npr. rastresenost („Baš sada moram otvoriti prozor, jer mi je vruće./ Ne mogu moliti kada mi je soba u takvom neredu.“), organiziranje (paralelno izgovaranje riječi molitve i razmišljanje o tomu što će se raditi ostatak dana ili što ćemo jesti nakon što izmolimo), ljutnja na osobu koja nas prekine u molitvi (mama želi da operemo suđe), intelektualiziranje molitve (korištenje velikih riječi, razgovaramo s Bogom kao s nekim prijateljem kojeg želimo zadiviti svojim znanjem, dok u isto vrijeme izbjegavamo potpuno izlaganje Bogu), govorenje „o Bogu“ umjesto „s Bogom“ (filozofiramo, kao da poučavamo Boga o njemu samom), i tako dalje. Osim toga, molitvena je dinamika ponekad sklona onomu što se zove „više govorim, nego što molim“.
Kada ustrajemo u tomu da više govorimo, nego što molimo, mi se zapravo u isto vrijeme činimo vrlo revnima oko Božjih stvari. Tako ćemo bdjeti nad postupcima drugih, nad tim kako je društvo sve gore i gore, kako je Istina progonjena i treba ju aktivno braniti, kreativno ćemo tražiti načine da nekome objasnimo različite tajne katoličke vjere, posezat ćemo za raznim utjecajnim teoretičarima i teolozima, te tomu slično, kako bismo služili Gospodinu. Ukoliko to sve radimo više nego što za to molimo, tada smo upali u još jednu zamku – zamku nevjere. Sveti Ignacije rekao je kako bismo trebali raditi kao da sve ovisi o nama, ali i moliti kao da sve ovisi o Bogu, pa ukoliko između to dvoje dođe do neravnoteže, može se dogoditi da „zafali“ soli. U slučaju kada više govorimo, filozofiramo, raspravljamo, nego što molimo, događa se da često mlatimo praznu slamu, jer je sam Isus rekao da bez njega ne možemo učiniti ništa (usp. Iv 15,5c), premda nam se može činiti da sve što činimo činimo u Njegovu Imenu i da se ne odjeljujemo namjerno od toga. Većinu vremena možda i jest tako, no ponekad taština prevlada, ponekad u Kristovo ime želimo biti važni i tada se naša revnost može prometnuti u nevjeru – revni smo oko Krista, no slabo s njime razgovaramo, revni smo oko svete mise i oko Kristova Tijela, no slabo s njime razgovaramo, slabo mu se dajemo onakvi kakvi jesmo, slabo mu predajemo svoje slabosti, rijetko molimo za sve ono oko čega revnujemo i onda se čudimo kako je malo plodova u našemu životu, kako nas plodovi Duha Svetoga (ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, blagost, uzdržljivost, čistoća) zaobilaze. Naravno, ova problematika nije jedini uzrok tomu, no svakako je jedan od važnijih. Kako bi se to smanjilo, potrebno je osvijestiti važnost svakodnevne molitve, kao i važnost toga da je molitva važnija od kritike – jer smo često usmjereni na to da se međusobno kritiziramo, da razgovaramo o manjkavostima Svete Crkve, manjkavostima svećenika, manjkavostima društva, i sl., umjesto da padnemo na koljena i zavapimo Onomu koji traži od nas da kucamo. Kritika može protresti prozore, ali molitva će razvaliti vrata.
Kristina Kasumović|duhos.com