Kroz sakrament ispovijedi darovano nam je osvijestiti važnost preispitivanja svojih misli i djela te osjetiti snagu pokajanja i oprosta koja može biti dovoljan impuls za našu duhovnu preobrazbu. Odnos prema tom sakramentu pojedinačno je iskustvo svakoga od nas koji mu pristupamo i mijenja se zajedno s nama. Iz toga slijedi da su i prepreke ispravnom shvaćanju i pristupanju ispovijedi različite. One mogu proizlaziti iz stanja duše, udaljavanja od Boga te stavljanja forme ispovijedi u prvi plan.
Bolesti i ozdravljenja nisu samo stanja tijela nego i stanja duše. Nesposobnost prihvaćanja samoga sebe, nemoć opraštanja drugima, nemoć da se povjeruje da Bog doista oprašta sve grijehe, nedostatak svijesti o počinjenom grijehu uzrokovan zanemarivanjem savjesti, bolesti su duše. Bolesnoj je duši potreban sakrament ispovijedi, ali da bi njegova snaga pokajanja i praštanja mogla djelovati, potrebna joj je i iskrena vjera, prihvaćanje samoga sebe te suosjećanje s drugim ljudima.
Prepreka ispravnom pristupanju sakramentu ispovijedi je i udaljavanje od Boga, nedostatak molitve ili njezino svođenje na riječi koje ne rezoniraju u dubinama našega bića. Ispit savjesti i odlazak na ispovijed tada nisu izraz duhovne potrebe, nego formalno izvršavanje „obveze“.
Prepreku u ispovijedanju često predstavlja shvaćanje svećenika kao osobe kojoj se obraćamo, a ne kao posrednika između nas i Boga. Tada je ono što ćemo reći i kako ćemo reći važnije od iskrenog kajanja o kojem zapravo i ovisi oprost. Bit ispovijedi nije sluša li nas netko, nego svijest o grješkama koje smo počinili, oprostu te odluka da želimo biti bolji ljudi.
Često se pogrješno misli da je dovoljno biti svjestan svojih pogrješaka i potrebe za oprostom te da odlazak na ispovijed nije potreban. Da bi nam bilo oprošteno, potrebno je oprostiti drugima, biti svjestan pogrješaka, moliti, ali i otići na ispovijed. Ispovijed je ritual pojedinca pred Bogom i kao takav se treba odviti u određenim okolnostima, na određenome mjestu i u određenome stanju duše. Njime se oslobađamo tereta onoga iza nas, odbacujemo grijeh, ali prihvaćamo iskustvo koje mu je on donio te se obvezujemo odgovorno i u skladu s tim pristupati onome što slijedi.
Ana Hanđal