„… O ludosti koja ne zna ljubiti ljude na ljudski način! Luda li čovjek koji teško trpi ljudsku sudbinu! A to sam ja tada bio.
Stoga sam se žario, uzdisao, plakao i zbunjivao se, nije za me bilo ni mira ni izlaska. Nosio sam rastrganu i krvavu svoju dušu, nestrpljivu što ju nosim, i nisam nalazio mjesta kamo da ju položim.
Nije se mogla smiriti ni u ljupkim gajevima, ni u igrama i pjesmama, ni u mirisavim vrtovima, ni na raskošnim gozbama, ni u slasti sobice i postelje, napokon, ni u knjigma i pjesništvu. Sve mi je bilo grozno, pa i samo svjetlo. Sve što nije bilo ono što je bio on bilo mi je nevaljalo i dosadno, osim jecaja i suza: jedino u njima nađoh malo odmora. Ali čim bi se od njih odijelila moja duša, pritiskivalo me teško breme jada.
K tebi, Gospodine, trebalo ju je podići i kod tebe liječiti. To sam znao, ali niti sam htio, niti mogao, tim više što mi ti nisi bio nešto čvrsto i jako kad sam o tebi mislio. To nisi bio ti, nego ispazana utvara i moja zabluda bijaše mi bog. Ako sam svoju dušu pokušavao smjestiti onamo da otpočine, padala bi u prazno i ponovno nasrtala na mene, a ja sam ostao sam sebi nesretno mjesto gdje nisam mogao boraviti ni odande uzmaknuti. A kamo je moglo pobjeći moje srce od moga srca? Kamo samo mogao pobjeći od samoga sebe? Kamo sam mogao ići da ne idem za sobom?…“
Aurelije Augustin (354.-430.) – Ispovijesti
Pripremila: Una Sitaš