Na jednom je predavanju jedan ateist imao namjeru ismijati religiju svojim provokativnim pitanjem. Podigao je ruku i samouvjereno postavio pitanje predavaču: „Može li Bog napraviti tako velik kamen koji se ne će moći podići?“ Predavač mu je na to odgovorio: „Bog može napraviti i napravio je tako velik kamen, a to je čovjek.
Bog ne može podići čovjeka ako mu sam ne kaže DA!“ I Isus je rekao da je knez ovoga svijeta Sotona, a mnoga opisana događanja u samoj Bibliji, a kasnije i u bogatoj ljudskoj povijesti pokazuju u kolikoj mjeri čovjek daje dopuštenje Bogu da mu se približi i da ga podigne… Bog je podario slobodnu volju kako bi čovjek sam napravio svoje izbore. Bog dopušta da se dogodi zlo iz razloga što se ne miješa u nečiju slobodnu volju. Prvi su ljudi jeli sa zabranjenog stabla i poslije toga su bili istjerani iz Edenskog vrta, a svojim su neposluhom u naslijeđe potomcima ostavili spoznaju dobra i zla: „Zatim reče Bog: «Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!» Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet.“ (Post 3, 22 ? 24)
Što sam starija, pitanje dobra i zla manje me intrigira. Zašto? Zlo nam je poprilično lako definirati, zar ne? Hajdemo dati definiciju dobrog čovjeka. Iskreno, koliko god to možda čudno zvučalo, ali meni ga je teško definirati. Razlog tomu je taj što smatram da i njegova dobrota puno puta spada u diskutabilnu kategoriju na ovom visokom stupnju razvoja svijeta. Današnji veliki protok informacija i dosadašnje životno iskustvo u susretima s mnogim ljudima potiču me na uočavanje puno gore osobine, a mogu je posjedovati i osobe koje naša subjektivna procjena karakterizira dobrima. To su ljudi koji iz nekog razloga nama odgovaraju. To mogu biti naši susjedi s kojima volimo povremeno popiti kavu. To mogu biti naši studenski kolege. To mogu biti naši članovi obitelji, prijatelji ili partner kojeg volimo. Također, tu osobinu mogu svakako posjedovati i ljudi koje naša subjektivna i objektivna procjena karakterizira kao zle. Ali, zar nisam već rekla da nam je zlo poprilično lako objektivno definirati?
Na razmišljanje o toj tematici potaknula su me dva nedavna događaja. Ti su me događaji također potaknuli i na pronalazak odgovora na pitanje gdje u nekim situacijama nestaje ono istinsko Božje prisustvo u čovjeku i kod dobrih i kod zlih ljudi? Zasad na to pitanje znam samo djelomično odgovoriti: istinsko Božje prisustvo u čovjeku koji svjesno i namjerno čini zlo s namjerom da povrijedi, slomi i ubije nestaje onog trenutka kad je njime i njegovim postupcima u potpunosti lukavo zavladao Sotona. Ali, trudim se shvatiti gdje ono istinsko Božje prisustvo nestaje ponekad i u dobrim ljudima? Što to ima toliko tužno da naizgled dobri ljudi posjeduju tako ružnu osobinu ignoriranja? Da, govorim o ignoriranju. Ignoriranje ponekad jako boli. Pokušaj se ovog trenutka sjetiti neke svakodnevne situacije ignoriranja, kada si i sam bio u takvom nezgodnom položaju zbog pojedinca ili više njih, opravdano ili neopravdano. Također, pokušaj zamisliti i situaciju kada si žrtva ignoriranja, a u velikoj si potrebi… Jednom je netko pametno rekao: „U današnjem svijetu nisu toliko velik problem oni koji čine zlo, već oni koji ne čine ništa da to zlo spriječe ili se ne trude popraviti posljedice istoga.“
Čovjeka ne određuje ono što posjeduje niti ono kakvim se želi prikazati, nego ono što nosi u sebi. Čovjeka određuje ono što nosi u svom srcu. A ono što nosi u svom srcu ne određuje ni toliko ono što čovjek daje, nego kako daje nekome to što ima. Ono što čovjek nosi u dubini svog srca ne pokazuje svojim lijepim i uljudnim govorom, već postupcima koji ga otkrivaju u svakodnevnim stvarima. Čovjeka definiraju male svakodnevne stvari… Jednog jutra majka je veselo ušla u moju sobu i probudila me s lijepom viješću: „Danas sam uspjela dogovoriti udomljavanje napuštenog mladog psića s ulice!“ Nije mi trebalo dugo da se razbudim. Istog trenutka skočila sam iz kreveta i pitala nepovezana kratka pitanja: „Tko? Gdje? Kako?“ Od toliko napuštenih siročića na ulici koje je nemoguće sve smjestiti i pronaći im dom, spas je samo jednog od njih za mene predstavljao nešto veliko! Bila sam presretna u jednakoj mjeri kao i moja majka koja je uzbuđeno otvorila vrata moje sobe tog jutra… Tog istog dana nazvala sam gospođu dobročiniteljicu i zahvalila joj te pohvalila njezinu lijepu i humanu gestu. Izrazila sam želju da dođem. I vidjela sam te tajnovite crne oči tog malog prekrasnog mladog šteneta koje je već na samom početku života upoznalo ovaj svijet na ružan način. Štene je bilo očigledno zbunjeno novom okolinom i stranim glasom gospođe. Gospođa me uljudno tog oblačnog popodneva ponudila kavom i sokom te sam u razgovoru s njom saznala kako je štene veselo reagiralo na glas moje majke kad je kasnije navratila… Ali, nastavak priče nije tako lijep. Tjedan dana poslije, u rano jutro, moja je majka išla u pekaru. Velika kuća te gospođe nalazi se upravo kraj pekare, a ispred ulaznih zatvorenih vrata ograde, u rano svježe jutro, nije bilo teško primijetiti malo živahno crno klupko kako sjedi… I čeka. To je bilo razočaranje za moju majku koja se i ovako dosta toga nagledala u životu, ali je bilo još veće razočaranje za mene… Obuzeli su me tuga i razočaranje u osobu kojoj smo poklonili svoje povjerenje… Bilo mi je nejasno kako osoba koja se deklarira vjernicom i dijelom Crkve svake nedjelje, koja prima Tijelo Kristovo i često plaća mise može na takav ružan način rješavati problem, bez da nam je iskazala poštovanje i obavijestila nas o svojoj novoj odluci. Istog sam trenutka odlučila nazvati gospođu jer mi je iznad glave bio veliki upitnik. Njezine izgovorene neistine i zaista besmislena opravdanja za tako ružan čin prema Božjem stvorenju, a ujedno i prema nama, sveli su se na jednu rečenicu: „Ovo štene nije nijednom zalajalo. Uzet će je već netko.“ Štene koje nije nijednom zalajalo tog je jutra bilo izbačeno poput običnog beskorisnog komada namještaja. A gospođa, koju ću i sljedeće nedjelje susresti na misi, vjerojatno će istom mirnoćom sjediti kao što je i sa mnom pričala u spomenutom telefonskom razgovoru. Gdje je u tim trenucima nestalo Božje prisustvo? Rješava li se problem uključivanjem tipke „ignoriranja“ jer će možda netko drugi riješiti problem?
Vjerujem da su se i same volonterke iz udruge Victus u Slavonskom Brodu u dubini svoje duše pitale: „Gdje je nestao čovjek pri pronalasku mladog psića kojemu su prednje nožice bile uništene sačmaricom?“ Ali, mladog Gortana, kako su ga nazvali, ne pamti se toliko po teškim ozljedama koje su bile nanesene čovječjom rukom, nego ga se pamti po mahanju repićem kad se pun povjerenja i ljubavi obratio ljudima. Takva čudesna reakcija nedužnog, napaćenog i, u konačnici, nesretnog stvorenja (jer je morao biti uspavan) pokazatelj je velike snage prirode u kojoj se očituju sam Bog i Isusova poruka. Treba postati svjestan takve snage. Čovjek, nažalost, mora posjedovati jako veliku snagu u sebi i jako veliku osviještenost da u teškoj i tragičnoj situaciji bude pun povjerenja i ljubavi. Ponekad mi se zaista pojavi u glavi čudno pitanje: „Tko je unutar tijela životinja? Jesu li te dušice zapravo došle ovamo da nam nešto pokažu i kažu, a mi vidimo, kao i uvijek, samo grozote ili pak, obratno, ljepote, ali izvanjske? Također se pitam koliko je dobrih ljudi koje sam već nabrojala možda i prošlo pokraj Gortana ne obrativši previše pozornosti na njega. Pitam se gdje je nestao čovjek i ono Božje stvaranje u njemu u ovoj hrvatskoj mladosti za koju su mnogi branitelji ginuli, za koju roditelji otkidaju od sebe u ovim kriznim vremenima, za koju se Nepomireni bore za očuvanje temeljnih moralnih vrijednosti, dok nekolicina njih iz dokone zabave i dosade stavlja petardu u usta psu Mišku i gleda njegovu agoniju. Tko zna koliko se još takvih sličnih, možda i gorih slučajeva, događa upravo sad, u ovom trenutku, a ne će izaći u javnost poput slučaja u Puli.
Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda misleći kako Bog ljubi samo tebe, mene, sve one osobe koje volimo ili ne volimo te koje znamo i koje ne znamo; Bog jednako ljubi svako svoje stvorenje. Bog ljubi i anđele koji su se nažalost pobunili protiv Njega. Svakome želi pružiti priliku da Mu konačno i u pravom smislu riječi kaže DA! Bog želi da svatko od nas svojom voljom i izborom, bili mi dobar ili loš kamen, ipak postane kamen koji Bog zaista može podići. Bog je čista ljubav i silinu takve ljubavi naš ograničen ljudski um teško može shvatiti: „Sav je svijet pred tobom kao zrnce praha na tezulji i kao kaplja jutarnje rose što se spušta na zemlju. A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati ako ga ti nisi u život dozvao? Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života.“ (Mudr 11, 22-26)
Vedrana Jerkić