„Pjesma nad pjesmama“ poetsko je djelo stare hebrejske književnosti koje je uvršteno u biblijski kanon. Upravo zbog činjenice da je bila uvrštena u Sveto pismo, unatoč tome što ju na prvi pogled nije jednostavno povezati s Božjom riječi, postala je predmetom bezbrojnih rasprava i tumačenja. U Pjesmi je, naime, opjevana plemenita i postojana ljubav, a to, vele tumači, ne može biti u suprotnosti s osnovnim duhom Biblije.
Prijevodi Pjesme do danas nisu usklađeni niti se došlo do jedinstvena stava – naročito oko raspodjele dijaloga – tako da je svatko, tko pristupa njezinu tumačenju, prisiljen od različitih verzija birati onu koja mu se čini najlogičnijom. Sama Biblija pristupa joj kao dijalogu zaručnika i zaručnice, no postoji teorija o tri lica u kojoj je njima dvoma dodan lik Salomona – kojemu se pripisuje autorstvo same Pjesme. Ta teorija dijelove teksta zaručnikova govora zbog raznih razloga pridaje upravo Salomonu. U nastavku, Pjesmu tumačim u skladu s tom teorijom.
Prema njoj, početak Pjesme mogao bi se shvatiti kao odvođenje Salumke na dvor kralja Salomona, pri čemu ona govori: „Postavili me da čuvam vinograde;/ a svog vinograda, koji je u meni, nisam čuvala“ (Pj 1, 6 d-e). To je njezina prvotna reakcija na vlastitu naivnost, no sve ono što je uslijedilo, nije ništa manje od borbe – njezina je vjernost zaručniku stavljena na kušnju. Salomon dolazi da ju vidi i udvara joj se riječima: „Učinit ćemo za tebe zlatne naušnice/ s privjescima srebrnim“ (Pj 1, 11). Kasnije naglašava koliko mu je važna: „Što je ljiljan među trnjem,/ to je prijateljica moja među djevojkama“ (Pj 2, 2), na što se Salumka nadovezuje motivirana obrascem njegova udvaranja: „Što je jabuka među šumskim stablima,/ to je dragi moj među mladićima“ (Pj 2, 3 a-b).
Kako bi ostavila jači dojam, na isti način govori o svome zaručniku kao što Salomon govori o njoj. Također, tijekom cijele pjesme zaklinje kćeri jeruzalemske da ne pokušavaju u njoj pobuditi ljubav prema Salomonu, budući da one uporno ističu njegove kvalitete.
Važna su tri odnosa udvaranja:
Salomon – Salumka (zaručnica)
U početku je Salomon oduševljen njezinom vanjskom ljepotom i, budući da ju ne poznaje, nadahnut je jedino za slavljenje njezina izgleda. Njegovo se udvaranje odvija u tri navrata: kada ju je prvi put ugledao u svome haremu, kada joj je drugi put došao te kada ju je posljednji put pokušao osvojiti. Ni u jednom se navratu ne odriče veličanja njezine ljepote, no ipak je pretjerao rekavši joj: „Rekoh: popet ću se na palmu/ da dohvatim vrške njezine“ (Pj 7, 9 a-b), jer je time potvrdio da ju želi imati onako kako „ima šezdeset kraljica,/ osamdeset inoča,/ a djevojaka ni broja se ne zna“ (Pj 6, 8) te da ona nije posebna golubica kako ju je u prethodnim udvaranjima uvjeravao. Na njegovo: „Usta su tvoja kao najbolje vino“ (Pj 7, 10a) ona odgovara: „koje odlazi ravno dragome mome“ (Pj 7, 10b). No Salomonu i dalje nije jasno čime ju je uvrijedio pa ju doziva: „Vrati se, Salumko, vrati se, vrati se da te gledamo“ (Pj 7, 1 a-b).
Zaručnik – zaručnica
Za razliku od Salomona (koji ju oslovljava s „prijateljice“), on ju oslovljava na intimnijoj razini („sestro“, „dragano“, „nevjesto“), spominjući se pri tom njihove ljubavi i gotovo se uopće ne dotičući njezina izgleda. Njegovoj se iskrenoj ljubavi zaručnica ne opire: „Neka dragi moj dođe u vrt svoj,/ neka jede najbolje plodove u njemu“ (Pj 4, 16 e-f).
Zaručnica – zaručnik
Kao što se našla na kušnji pred Salomonovim udvaranjem, tako se našla u kušnji i pred zaručnikovim. Po naravi, to su bile različite kušnje. Pred Salomonom trebala joj je snaga da se obrani od njegovih nasrtanja, no pred zaručnikom je bila u većoj opasnosti zbog vlastite unutarnje čežnje za njim – to se jasno vidi kada mu otvara vrata i vidi da je već otišao pa ga, gotovo u bunilu, odlazi tražiti: „Ostala sam bez daha kad je otišao./ Tražila sam ga, ali ga nisam našla,/ zvala sam, ali nije se odazvao“ (Pj 5, 6 c-e). Možemo zaključiti da je zaručnik u posljednji trenutak pobijedio svoju kušnju i čim prije pobjegao, tako dokazavši koliko mu je njezino tijelo sveto.
Kad je Salomon uvidio da su mu sva nastojanja uzaludna, Salumku pušta kući. Posljednji dio Pjesme, koji govori o povratku, nije posve jasan jer su se vjerojatno neki dijelovi izgubili. Ipak, u tome se dijelu čini kao da govore braća zaručnice o tome kako su nekad bili zabrinuti što će biti s njom kad odraste. Salumka na to s ponosom odgovara da je bila neosvojiva kao kula i da je svojom vjernošću stekla povjerenje i ljubav svoga zaručnika.
Danas važnost Pjesme nije više upitna zbog upečatljiva opisa snažne ljubavi — kakva u duhovnom pogledu, možemo reći, veže Krista i njegovu “nevjestu” — što Pjesmi daje jedinstveno mjesto u kanonu Biblije.