Jednom sam poželjela biti Isusova miljenica. Bilo je nešto neizrecivo što me je vuklo u crkvu, Njemu, bilo je nešto posebno u podizanju hostije i u osjećaju prisutnosti u skrovitim dubinama moga bića.Bilo je to vrijeme kad sam žurila ulicama svoga sela samo da dođem tamo i upijam svaku riječ koju čujem da se izgovara na Misi. Nisam puno razumjela. Kasnije, dolaskom u grad saznala sam za jednu grupu mladih, poznatu kao frama, od kojih većina nije znala zašto su tamo i koji su bili zbunjeni ponudom svijeta i neobično privlačnom, a opet nekako tajanstvenom ponudom Evanđelja i življenja u bratstvu. Bilo je kao u bajci – pjesme, ljubavi, prijateljstava sagrađenih na stijeni, suza, padova i ponovnog uspinjanja.
Ma nisam bila uzorna framašica, ako uopće ima takvih – časnoj sestri iz sakristije se nikad nije sviđao moj stil odijevanja, uvijek sam se po nečemu izdvajala – od prehrambenih navika, do pogleda na svijet. No zašto ovo sad pišem; jer osjećam mrvicu one užasne boli koju Krist osjeća vjekovima zbog tvrdoće ljudskog srca. Je li ijedno drugo biće na Zemlji u stanju mrziti sebi jednake, više od čovjeka? Zašto je teško ljubiti brata i sestru, zašto je teško prepoznati u svakom čovjeku vrijednost veću od čistoga zlata? Poznata je izreka, ne znam kako točno ide, da se ljudi dive velikim građevinama, umjetničkim slikama i svakojakim dostignućima, a prolaze jedni pored drugih bez pozdrava. Ne želim biti patetična – želim samo potrgati zavjese koje sprječavaju jasan pogled da se svi zagledamo, poput drevnih filozofa, sa čuđenjem i divljenjem oko sebe i u sebe i uvidimo da sve oko nas postoji zbog stvaralačke sile Onoga koji je čista Ljubav. Kratak je ljudski život, a prepun je brigama, okupiranošću sobom, nepotrebnog truda i pregršti propusta onog najvažnijeg – odaziva na poziv ljubavi.
Danas je zalazak Sunca bio predivan iako je bilo hladno i nekako sumorno, kao i svih ovih i predstojećih dana. Jesmo li u stanju vidjeti stvari poput ljepote sunčevih zalazaka, čak i onda kad nam suze straha, besmisla i očaja naviru na lice jer se osjećamo bespomoćni promijeniti svijet? Ali reći će netko – samo sebe možemo promijeniti. Svaki dan nestaje u noći, ali ujutro opet Sunce neumorno izlazi, čak i ako se baš nitko ni na tren ne zagleda u njegovu ljepotu i vrijednost. U nekim trenutcima mogu ubrati jabuku s grane i u njoj prepoznati materijaliziranu ljubav Stvoritelja. A tek pogled u nečije oči… Ostajem u nijemom zanosu pred neshvatljivim i predivnim djelom Božjim i skrivenim bogatstvom duše koje se krije iza svakih očiju. A opet, lako je skrenuti sa staze obasjane svjetlom i poći nizbrdnim stranputicama, u mrak, u nepoznato. Lako je okrenuti glavu i lažno smiriti savjest, zašutjeti kad treba progovoriti i dopustiti grijehu da zavlada voljom i razumom. Ali pogled na križ koji svejedno gori, reći će pjesnik u nekom drugom kontekstu, može li otopiti led sa srca da se napiju vode ljubavi svi koji za njom žeđaju?
Sanja Džalto