Na red za naša pitanja došao je i vlč. Davor Vuković, sveučilišni kapelan.
1. Možete li se ukratko predstaviti i koje je Vaše dosadašnje pastoralno iskustvo?
Zovem se Davor Vuković i rođen sam u Vinkovcima, 2. studenoga 1978. godine. Osnovnu školu sam završio u Ivankovu, a gimnaziju u Vinkovcima. U Đakovu sam završio Filozofsko-teološki fakultet i zaređen sam za svećenika od 2003. godine. Osijek mi nije nepoznat grad jer sam upravo u osječkim župama bio đakon i župni vikar: đakon u župi sv. Ćirila i Metoda u Divaltovoj i župni vikar u župi sv. Petra i Pavla u konkatedrali. Nakon Osijeka, biskup me šalje u Rim na poslijediplomski studij iz fundamentalne teologije na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje sam doktorirao 2012. godine. Nakon rimskog studija postajem prvo asistent, a zatim docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu gdje i danas predajem fundamentalnu teologiju. Uz profesorsku službu, dvije godine sam bio župnik u Selcima Đakovačkim (odakle dolazi i naš studentski kapelan vlč. Mario Žigman), a zadnje četiri godine bio sam duhovnik u samostanskoj crkvi Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Od ove jeseni sam imenovan sveučilišnim kapelanom na Sveučilištu u Osijeku.
2. Kada/kako ste osjetili Božji poziv te odlučili postati svećenik?
Imao sam 17 godina i pohađao sam treći razred gimnazije kada sam prvi puta osjetio želju biti svećenik. Valja, međutim, istaknuti kako sam uvijek bio privržen Crkvi i uz Crkvu. Prvi utjecaj na mene ostavila je moja baka Eva, koja me je naučila prvim molitvama i od koje sam upio prve vjerske impulse. Zatim sam bio ministrant od trećeg razreda osnovne škole sve do drugog srednje te se, očito, u meni potiho ”kuhalo” duhovno zvanje. Sam trenutak kada sam osjetio prvu želju za svećeništvom nije bio, međutim, nikakav spektakularan trenutak. Drugim riječima, nisam imao nikakvu viziju ili posebno ukazanje, već se radilo o tihoj unutarnjoj želji da postanem svećenik. Ta želja je postupno rasla, s vremenom bivala sve veća, te me odvela na kraju četvrtog razreda gimnazije u Bogosloviju u Đakovo gdje se školuju i odgajaju novi svećenici. Duboko vjerujem kako je sve to vodio dobri Bog i snaga Njegova Duha. Svaki duhovni poziv je jedincati i neponovljiv, kod duhovnog zvanja nema ponavljanja ili kopiranja. Kod mene je sve teklo nekako mirno, gotovo obično, bez velikih i spektakularnih zahvata, ukazanja ili sličnog. Zato mi je, vjerojatno, draga religioznost i vjera koja je tiha, mirna, koja prožima svakodnevicu i ono obično, svakodnevno, bez nekih posebnih izvanrednih fenomena i događaja. I ja poput proroka Ilije, očito nisam susreo (i ne susrećem) Boga u silovitom vihoru, potresu i ognju, već u šapatu laganog i blagog, običnog lahora.
3. Kako ste reagirali kada Vam je nadbiskup predložio službu sveučilišnog kapelana?
Moram priznati kako nisam prihvatio otprve. Ne zato što ne bih želio raditi s vama studentima i profesorima na Sveučilištu u Osijeku, nego u strahu kako ću spojiti svoje đakovačke profesorske i nove osječke kapelanske obaveze. Ipak, pristao sam biti sveučilišnim kapelanom jer neću biti sam, nego ćemo biti dvojica te se radujem novom izazovu. Vjerujem u Božju providnost i snagu, pa s pouzdanjem stavljam u Božje ruke sebe i svoju novu službu i sve vas s kojima ću raditi, a osobito mog mladog kolegu, novog studentskog kapelana vlč. Marija Žigmana. U zajedništvu s njim, ali i sa svima vama, nastavljamo zajedničko poslanje u krilu Sveučilišta i Crkve. Osim toga, očekujem i nadam se pomoći i suradnji dosadašnjih (i dakako budućih) studenata i profesora koji su i dosad bili uključeni u DUHOS i u pastoralni rad sa studentima. Pritom od srca zahvaljujem bivšem kapelanu pateru Areku na svemu učinjenom i želim mu obilje Božjeg blagoslova u novoj službi.
4. Na koji način koristite slobodno vrijeme, ukoliko ga imate?
Slobodno vrijeme volim provoditi u prirodi. Ona me na poseban način vraća samom sebi i Bogu. Šetnja parkom, šumom, uz jezero ili rijeku, posjet nekoj gori ili planini – napuni me duhovnim mirom, tjelesno se osjećam bolje, priroda mi da novu snagu. U prirodi se svaki put iznova duhovno i tjelesno regeneriram, napunim baterije. Osim toga, volim pogledati dobar film, volim otići u kino kada se uhvati vremena, volim se naći sa dragim ljudima i prijateljima.
5. Možete li podijeliti s nama neki smiješan/sretan/zanimljiv trenutak iz života?
Bilo je i ima puno lijepih i sretnih trenutaka. Bogu sam zahvalan jer me obdario tolikim dobrima tijekom dosadašnjeg životnog tijeka: dobrim i plemenitim ljudima, dobrim prilikama, mogućnostima, događajima. Teško mi je izdvojiti nešto posebno, ali mogu izdvojiti jedan ”veliki trenutak” kao najljepši u životu: poslijediplomski studij u Rimu. Otići u Rim na tri, četiri dana blagoslov je i veliki događaj, a ja sam imao priliku u Rimu živjeti i studirati. Velika zahvala za to ide prije svega dobrom Bogu, a onda i Crkvi, nadbiskupu Marinu koji me poslao te Zavodu sv. Jeronima gdje sam živio. Duboko sam zahvalan na divnim ljudima, trenutcima, događajima, susretima, mogućnostima i iskustvima koje sam imao priliku doživjeti tijekom rimskih studentskih dana.
6. Što biste poručili mladima koji su Vam povjereni?
Osobito su mi dragocjene i prate me još od srednje škole riječi našeg velikog pisca Augusta Šenoe koje bih i ovdje podijelio s vama:
»Oj, budi svoj! Tȁ Božji ti je zamet,
A Bog sve mrzi, što je laž i varka;
I neka ti je vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek’ ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu: Da, on je svoj!« (August Šenoa, Budi svoj).
Ove misli često ponavljam samom sebi, a poručujem ih i mladima i studentima: oj budi svoj, budite svoji! Budite svoji, no budite i Božji i crkveni, jer istinska vjera ništa ne oduzima, nego naprotiv doprinosi napretku i rastu svakog čovjeka, vjernika. Budite svoji i budite Božji jer to donosi neprocjenjivu unutarnju slobodu duha i neovisnost te trajni osjećaj mira, slobode i ponosa. Dakako, takav stav znači ići težim putem, osobito u našem hrvatskom društvu kakvo je danas; biti svoj znači platiti za to nemalu cijenu i prolaziti svoj osobni križni put. Sjetimo se, međutim, kako na tom putu nismo sami. To je bio i Kristov put: put istine i slobode, put prave autentičnosti i vjerodostojnosti. Želim nam svima svakodnevno pouzdanje u Krista i u snagu Njegova Duha, neka nas upravlja i vodi u novoj akademskoj godini i u novim životnim izazovima!
M.K.