Ležim na krovu u toploj ljetnoj večeri. Sparno je. Kroz svaku stanicu osjetim ono ljetnu ležernost. Gledam zvijezde iznad sebe. Zapravo,cijela stvar je običan prizor. Oko mene dopire buka s glavne ceste. Škripanje i zvuk kočnica koji se mješa s lajanjem pasa i tlakom zraka oko mene.
Sve djeluje nekako obično. Iz dosade, gledam u praznine među zvijezdama. Vao, kako je to sve lijepo gore.
Taj “Vao” u mojoj glavi zvučao je obično. Zdravo za gotovo. i dalje gledajući gore krenem vrtiti misli. Zar je sve to doista stvoreno. Ili je tako eto slučajno.Bog. Bog? Bog! Zvijezde su i dalje mirno sjajile. Nisam siguran jeli to bio osjećaj frustracije, puke znatiželje ili nešto treće ,ali bio je čudan. Zar je doista moguće da se traži samo da povjerujemo, prepustimo se i da budemo poslušni? Kako je moguće da za sreću treba tako malo? Sreća je sigurno neka apstrakcija. I dalje gledam praznine između zvijezda. Svemir je doista velik,al mrak. Mrak u njemu je čini se jači od svake svjetlosti. Jesam li bio ozlovoljen? Ne znam, možda i jesam ali taj tlak i ta sparina su me prikovali. Ali onda je počelo. Kako se mrak spuštao prostor koji je naizgled bio prazan počeo se puniti zvijezdama. Gdje god bih pogledao u crninu vidio bi zvijezdu. Neke su bile toliko sitne da sam pomislio da ih zamišljam. Ali bile su tu. Je li moguće da gdje god pogledam vidim zvijezdu? Svemir je, na kraju krajeva, jako veliko mjesto. Međutim čini se da je zamišljen tako da svugdje nešto svijetli. Pozornost mi odvuče slabašan bljesak na nebu. Zvijezda padalica proparala je nebo. i tada sam ugledao tanki i slabašni sjaj mliječnog puta. Po prvi puta osjećao sam nelagodu. Ogroman je. Nepremostiv. Nezamisliv. I pun zvijezda. Zašto uopće razmišljam o zvijezdama. Odvrtim film u glavi unazad 10 minuta..ah da..Bog. Čini se da Ga ne vidim. Prvi ja, onda mnogi drugi.
No je li moguće da je On poput svjetla tamo gore. U koju god tamo da pogledam i bilo gdje da krenem…Ne. Nije moguće. To tako mora biti. naprotiv, mislim da je to jedino što je moguće. ne znam zašto bi onda neko razbaco tolike zvijezde gore. Skočim na zemlju i zapljusne me svježi noćni zrak. Lavež pasa i buka s glavne ulice su utihnuli. Oko mene su se čuli samo tihi cvrčci. Mjesec je obasjavao ružu okupanu rosom. Oko mene, priroda je pokazivala svoj raskoš. Ali je li raskoš doista njezin? Pogledam zadnji puta na nebo ,a gore sijevne još jedna padalica. Osjetim odjednom toplinu. Ja sam dio raskoša. Bože,Ti se ne kriješ. Ti si tu. Nisam siguran zašto to ne vidimo,ali tu si. Nisam više u ništa siguran ali gdje god krenem Tvoja Slava me obasjava. Hvala ti!
M.