„Zakon ljubavi nije zapovijed nego poziv na sreću.“ Hermann Hesse
Nedavno sam bila u prilici pročitati kratku priču o razlici između braka i ljubavi. Priča mi se na neki čudan način svidjela. Potaknula me na razmišljanje, ali ujedno me i podsjetila na jednu svećenikovu propovijed koju sam slušala prije nekoliko mjeseci. Priča počinje s pitanjem kojeg je Platon uputio svom učitelju: „Što je ljubav i kako je mogu pronaći?“ Učitelj mu odgovori: “Ispred tebe je ogromno polje pšenice. Kreni naprijed ne okrećući se, i uberi samo jednu stabljiku. Ako pronađeš najljepšu stabljiku, onda si pronašao ljubav.” Platon je krenuo naprijed i brzo se vratio praznih ruku, a da nije ubrao nijednu stabljiku. Učitelj ga upita: “Zašto nisi ubrao nijednu stabljiku?” Platon mu na to odgovori: “Zato što sam mogao birati samo jednom, ali se nisam mogao vratiti nazad. Pronašao sam najljepšu stabljiku ali nisam znao da li ima još boljih ispred mene pa je nisam ubrao. Kako sam išao naprijed, uvidio sam da stabljike koje sam vidio nisu bile tako dobre kao prethodna. Na kraju nisam izabrao nijednu.” Na to mu učitelj reče: “E to je ljubav.” Sljedećeg dana Platon postavi novo pitanje svom učitelju: “Što je brak i kako ga mogu pronaći?” Učitelj mu odgovori: “Ispred tebe je bujna šuma. Kreni naprijed ne okrećući se, i obori samo jedno drvo. Ako nađeš najviše drvo, pronašao si brak.” Platon je krenuo naprijed i nakon kraćeg vremena se vratio s drvetom. Drvo nije bilo bujno niti je bilo visoko. To je bilo samo obično drvo. Učitelj ga upita: “Zašto si oborio tako obično drvo?” Platon odgovori: “Zbog mog prethodnog iskustva. Prohodao sam pola šume. Ovaj put sam vidio drvo i osjetio da nije tako loše, pa sam ga posjekao i dovukao ga ovdje. Nisam htio propustiti priliku.” Učitelj mu tada reče: “E ovo je brak.”
Nedavno mi je jedna poznanica, koja se nažalost nakon kratkog braka rastala, rekla: „Biti u vezi nije isto što i biti u braku.“ Unatoč tome što su iskustva mnogih različita, ljudska priroda i dalje je ostala ista. U neprestanoj potrazi za srećom, s jako malo prilike za osvrtanjem, skloni smo lutanju na velikom i nepreglednom polju pšenice, kao iz priče s početka. Ova priča djelomično me je podsjetila na svjedočanstvo ljubavi poznatog bračnog para, koji su jednom prilikom u okupljenoj crkvi svjedočili svoju vjeru u Isusa Krista. Na kraju svog svjedočenja, koje je oduševilo sve prisutne, a mene ugodno iznenadilo, poznata pjevačica izrekla je rečenicu koja mi se tada poprilično urezala u sjećanje: „Nas dvoje danas sigurno ne bi bili u braku da nismo odlučili poslušati Božji glas koji smo prepoznali u našim životima. Da smo sami sebi birali partnere, tko zna što bi izabrali.“ Nažalost, u današnje vrijeme vrlo često smo svjedoci kako je institucija braka ozbiljno narušena u društvu. Vrlo često smo svjedoci ulaženja u brak iz motiva koji je opisan na samom početku. Vrlo često smo svjedoci ljudi koji postaju robovima svojih vlastitih izbora i želja, a ishodi ovakvih životnih avantura u konačnici, nakon dužeg ili kraćeg vremena, završavaju neizbježnim neuspjehom. Taj neizbježan neuspjeh u konačnici dovodi osobu, kao moju poznanicu do zaključka: „Biti u vezi nije isto što i biti u braku.“
Na samom početku spomenula sam svećenikovu propovijed o braku koju sam slušala prije nekoliko mjeseci. Duh Sveti me je tada na neki čudan način dotaknuo, jer prije toga nikad nisam doista osjetila potrebu da razmislim o tome što bi za mene predstavljao brak. Do tada, zapravo sam uvijek nekako, i na svjesnoj ali i nesvjesnoj razini, izbjegavala razmišljati o tako važnoj temi. Do tada, zapravo nisam niti imala neko konkretno mišljenje o tome. Svećenikova propovijed me potaknula na razmišljanje u kolikoj mjeri bih i sama bila spremna na žrtvu za svog budućeg supružnika. Potaknula me da razmislim, na primjerima iz moje okoline, u kolikoj mjeri su ljudi u današnje vrijeme doista spremni na žrtvu i izazove današnjeg vremena kako bi očuvali svoj brak. Potaknula me da razmislim iz kakvih motiva pretežno mladi ljudi danas ulaze u bračnu zajednicu, i kakve posljedice takve odluke imaju u njihovim životima. Današnja slika braka u društvu samo je odraz neprepoznavanja ili odbijanja Božjeg glasa u životu mladog čovjeka. Današnja slika braka samo je odraz vlastitih izbora svakog pojedinca koji bira bez Boga. Današnja slika braka u društvu samo je odraz nespremnosti na žrtvu, nespremnosti na odricanje od svojeg vlastitog „ja“, nespremnosti na odricanje od svoje vlastite sebičnosti i nespremnosti da doista, iz dubine srca počnemo razmišljati kao „mi“. Kao zajednica dvoje ljudi koji svjesno prihvaćaju dvije osnovne Isusove zapovijedi ljubavi i koji svjesno prihvaćaju Boga u svojim životima.
„Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu? – A on mu reče: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.“ (Mt 22, 36-40) Iz ovih dviju zapovijedi izrastaju i sve ostale zapovijedi. One objedinjuju taj savršen zakon ljubavi u jednu cjelinu. Taj zakon ljubavi, kao što je jedan poznati njemački književnik izjavio, prije svega nije zapovijed, nego poziv na sreću.
Vedrana Jerkić