Dobri moj Oče, ne znam kako iskazati zahvalnost za sve što mi daješ, što činiš za mene. Nikako se ne mogu naviknuti na ljubav kojom me obasipaš, ne mogu prihvatiti da me netko toliko bezuvjetno ljubi. Ali Ti ne ljubiš onako „obično“, nego s toliko privrženosti i radosti, s enormnom količinom skrovitosti, poniznosti i miline pazeći na svaki detalj i svaku minutu moga postojanja.Trsim se svim silama uzeti konce života u svoje ruke, biti korisna, produktivna, osjećati kako sam „bila dobra“ i kako je sve onako kako Ti želiš, ali Ti svaki put promatraš sa strane i čekaš. Čekaš me da nadođem, da po tko za koji put shvatim da sam najbolja kad sam predana Tebi i kada sve konce predam u Tvoje ruke. Jedino tada ostvarujem puninu svoga poslanja i dobivam milosti koje daješ po predanju. I čudim se samoj sebi kako je moguće da svaki, ali SVAKI put prvo moram dati sve od sebe, „potrgat“ se u razmišljanjima, razočarati se i tek tada shvatiti kome sam trebala prepustiti sve. I tek tada, tek onda kada više ne znam što bih sa sobom, dođem pred Tebe i kao posramljeno dijete Ti kažem: „Ajde više, reci mi što i kako trebam jer vidiš da sam opet smotana.“ I onda kao da osjetim Tvoj blagi smiješak olakšanja i topli zagrljaj Tvoje sigurne ruke koja ne čeka dugo da bi usmjerila svoju tvrdoglavu ovcu. Tek je nekoliko sati bilo potrebno da mi progovoriš preko svojih vojnika, vojnika koji s tolikim žarom prenose Ljubav koja dolazi od Tebe i raspršuju je u svjetovnu bezličnost koja malo-pomalo dobiva boje Istine, Mira, Ljubavi i Blagostanja. I zato Ti hvala, dragi moj Prijatelju, jer imaš strpljenja s ovom svojom ovcom koja bi se silom htjela dokazati u velikom svijetu, a koja bi dala sve samo da bude Tvoja. Tvoja do kraja.
Marija K.|duhos.com