U Poslanici Hebrejima (11, 1-3) čitamo: „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga.“ Toliko je često Isus govorio o ljudskoj nevjeri, toliko su često izlječenja i oslobođenja bila eksplicitno uvjetovani vjerom onih koji su tražili izlječenje i oslobođenje: „Vjera te tvoja spasila!“ (Mt 9, 22 i dr.) Razmišljamo: pa mi smo vjernici, vjerujemo u Isusa Krista, vjerujemo u ono što ispovijedamo. Vjerovao je i sam Petar netom prije nego je posumnjao i stao tonuti (Mt 14, 30). U što je Petar posumnjao? U to da je Isus Bog? Vjerujem da ni na trenutak u to nije posumnjao. Ono što se sigurno dogodilo s Petrom u tome trenutku tipično je za ljude. Petar se zasigurno zapitao: što ako potonem? Što ako ne uspijem? Što ako sam preslab? Što ako se osramotim? Što ako me povrijede? Što ako ne nađem posao? Što ako se ne ostvarim u životu? U jednome djeliću sekunde, Petar je spustio pogled s Krista, prema kojemu je išao po vodi, i stao tonuti.
Dar vjere ne znači samo da vjerujemo u Isusa Krista, da je on naš Spasitelj, da je on na križu pobijedio smrt. Tome smo naučeni i te istine u našim životima uglavnom nisu sporne. Ali kakvu ulogu u tim istim našim životima ima Kristova pobjeda kada nas stignu nevolje, dvoumljenja, neizvjesnost, bolesti, boli, razočaranja…? Kakvu ulogu ima Krist kad smo sretni i bezbrižni? Kada to točno i zašto hodamo s Isusom pod istim kišobranom? Ključno je pitanje upravo: zašto? Jer ako ćemo upirati šakom u nebo kada nas zadese boli, onda mi izbacujemo Isusa na kišu – ne trebaš mi ako nećeš učiniti da vječno budem sretna i bezbrižna! Tražimo odgovore, vječito zahtijevamo da nam se nešto objašnjava, sve to uz stav: eto, prihvatit ću to, Bože, samo mi objasni zašto? Kako mi tu onda vjerujemo? Ne stavljamo li u takvim trenutcima Isusa u položaj izmišljenoga prijatelja s kojim često pričamo? Često mu vjerujemo na riječ, idemo s njim ispod istoga kišobrana, no kada dođe oluja ne uzdamo se u njega. Vjerujemo njemu kao što vjerujemo nekom prijatelju, nepotpuno i s prirodnom zadrškom, ali ne vjerujemo u njega kao u Kralja, Pobjednika, s kojim usred oluje slobodno možemo odbaciti kišobran jadnoga pokušaja samozaštite te se šćućuriti u toplome zagrljaju Onoga koga ništa ne može nadvladati. Je li to za osudu? Apsolutno ne. Malovjernost je u oštećenoj čovjekovoj prirodi, ali se ona ne smije uzimati kao takva. Vjeri se i predanju treba vježbati, do onoga trenutka kad ćemo zaista postati ono „ništa“ što jesmo, kako bi Bog mogao biti sve u nama i kako bismo od toga trenutka zajedno s blaženom Majkom Terezom s osmijehom mogli davati što uzima, i primati što daje – hodati po vodi, premiještati planine (Mt 17, 20). Carlo Carretto nam govori: „Borba nije laka. Jer priroda traži svoje, želi svoju porciju užitka, a sjedinjenje s raspetim Isusom sasvim je nešto drugo (…). Stani pred Isusa poput siromaha: bez ideja, ali sa živom vjerom. Ostani nepomičan u činu ljubavi pred Ocem. Ne pokušavaj dosegnuti Boga razumom: nikada nećeš uspjeti. Dosegni ga u ljubavi: to je moguće.“ I odbaci kišobran.
K