Često se, u životu vjernika, dogodi da se srce naveže na različite molbe i prošnje, pa čak i na zagovore, dok se molitva zahvale ili zanemaruje ili obavlja kao dužnost, bez poticanja unutarnjega stava iskrene zahvalnosti. Važno je razumjeti riječi svetoga Pavla – „U svemu zahvaljujte. Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu“ (1 Sol 5,18). KKC ga spominje upravo u kontekstu molitve zahvale, pri čemu se naglašava kako svaki događaj i svaka potreba mogu biti razlogom zahvaljivanja. Zahvaljivanje daje biljeg molitvi Crkve, koja slaveći Euharistiju (Zahvalu), očituje i postaje sve više to što jest (KKC, 2637).
Sebično, proizvoljno pouzdanje u svemoćnost i obećanja Gospodinova o tomu kako je njemu sve moguće, te da će nam dati sve što zaištemo u Imenu Isusa Krista, ako kucamo i tražimo, često dovodi do razočaranja kada naše molitve ne budu razrješene onako kako smo očekivali. U takvom razočaranju zahvala je zasigurno posljednje na što pomislimo. To su teške situacije u koje smo se, svojim pogrješnim predodžbama i očekivanjima, sami zakopali – bilo da se radilo o situacijama na koje ne možemo utjecati (teška obiteljska situacija, nerealna očekivanja drugih ljudi prema nama, dugotrajna nezaposlenost unatoč ustrajnoj potrazi, nepoloženi ispit/i unatoč učenju, neuzvraćena ljubav i sl.), bilo da se radilo o situacijama na koje možemo utjecati, ali se one ne odvijaju onako kako smo isplanirali (sitne i manje sitne poteškoće tijekom dana, odluke kojih se ne držimo, loša samokontrola, i sl.). „Samozakopanost“ se u tim svim slučajevima odnosi na navezanost na to da sve bude onako kako smo molili. Kako je moguće da sam tako nervozan, nakon što sam se lijepo pomolio? Sve mi je danas nizbrdo – zakasnio sam na bus, pa na predavanje, prolio sam kavu na sebe, naživcirao me kolega, mama se naljutila na mene… Zašto još nisam položio taj ispit? Zašto još nemam posao? Kako je sve ovo moguće? Ne uslišavaju li se moje molitve? Često se možemo zateći u preispitivanju Božjih obećanja – Ti si sam rekao da će pronaći onaj koji traži, zašto ja tražim, a nikako da nađem? Takve „borbe“ mogu biti konstruktivne, ako je rezultat konačno ponizno prihvaćanje Božje volje i toga da iz nekoga, nama nepoznatoga, razloga naša molitva ne može biti uslišana, možda trenutno, a možda nikad, no te iste „borbe“ ne mogu biti korisne ukoliko nas dovode u stanje očajanja i djetinjastoga durenja u kojemu Gospodina svodimo na majku koja nam na blagajni ne želi kupiti čokoladicu, a mi se tako trudimo biti joj „dobro dijete“. Iz takvoga razmažena stava proizlazi mogućnost da naša molitva nije slobodna, već robujuća. U tomu robujućemu stanju mi molimo silno se navezujući na pozitivan ishod, pod cijenu očaja, ako do toga ishoda ne dođe. A ukoliko do pozitivnoga ishoda ipak dođe, zahvalnost je toliko intenzivna kao da smo dobili vijest da je netko naš bližnji preživio tešku prometnu nesreću – drugim riječima to je zahvalnost kao rezultat tjeskobne brige oko onoga za što smo molili, a ne zahvalnost kao rezultat molitve u slobodi, molitve koja sve prepušta u Božje ruke i koja će zahvaljivati na bilo kojemu ishodu, jer se uzda u Božju nepogrešivost. To ipak ne znači kako naša molitva ne smije biti jecaj ili krik duše potaknut teškim nevoljama, dapače, kome drugom da idemo u takvim trenutcima kada nam je potrebna utjeha ili možda čak čudo? Slobodno zahvaljivanje ne podrazumijeva ni to da moramo „osjećati“ zahvalnost ili da se moramo smijati u teškoćama u kojima se nalazimo – lako je osjećati zahvalnost i osmjehivati se kada zahvaljujemo na radostima, no posve je drukčije zahvaljivati na patnjama. Kod zahvaljivanja na patnjama važno je „znati“, a ne „osjećati“ da je to što nam se događa smisleno i da se nalazi pod budnim Gospodnjim okom, važno je znati, a ne osjećati da je Gospodin sad u tom najtežem trenutku angažiran u našem životu (premda često u patnji i osjećamo da nam je Gospodin bliže nego ikada), i ta nas spoznaja potiče da se ponizimo u zahvalnosti, premda ne razumijemo razloge zbog kojih se događa to što se događa.
Tako svakom zahvalom postajemo sve manje navezani na ono što će nam Gospodin dati ili oduzeti, hoćemo li biti zdravi ili bolesni, zaposleni ili nezaposleni, vjenčani ili nevjenčani, itd. Put neopredijeljenosti i zahvaljivanja nije jednostavan, već je krvav, no donosi mir srcu i smisao događajima koji s nas samih skida teret toga da možemo promijeniti nešto što ne možemo.
K