Ako neke ljubavi i veze iz određenih razloga nisu išle ili ne idu, to ne znači da nije bilo ljubavi i da je nema. Ipak, ne živi se samo od ljubavi. Ona je više od pukih osjećaja. Ljudi neprestano moraju biti spremni na mnoge žrtve i odricanja, na razumijevanje, toleranciju, poštovanje i iskrenost. Nismo tu da ugađamo samo sebi i nismo više sami. Sada moramo gledati i na njene/njegove potrebe i osjećaje.
Problemi koje mi imamo neće nestati samo zato jer nas ima tko utješiti, saslušati ili oraspoložiti. No, ako dvije osobe svoje ili zajedničke probleme neprestano predaju Bogu i rade na sebi i svojim ranama s njime, to je već druga priča. Naše rane koje smo zadobili u prošlosti ne može nam izliječiti djevojka/dečko ili muž/žena niti nam oni mogu dati mir. Veza i brak traže zrelost. Mi nismo više djeca da nas netko treba tetošiti niti roditelji koji trebaju nekoga neprestano preodgajati. To može samo Bog. Ako nismo dobili ljubav i nježnost u djetinjstvu ili ostale smjernice za život, tražimo to od Boga, našeg Oca, i Marije, naše majke. Molimo za milost da nam pomognu na našim životnim putevima, da izliječe naše rane i oslobode nas svega onoga sto nas zarobljava. Tek tada ćemo biti zreli mladići i djevojke, muškarci i žene spremni za brak i sve ono što nam život nosi.
Mi nismo tu da budemo kopija brakova naših roditelja niti se trebamo ponašati kao oni. Ljubav nije ti ili ja, već mi. Tvoj brak ili veza trebao bi biti preslika Božje ljubavi prema tebi koja je žrtvovana za tebe na križu. Tako bi i ti, brate i sestro, trebao ljubiti križeve u vašem odnosu iz ljubavi prema osobi koju voliš. Ako si svjestan da tebe Krist ljubi, onda bi i ti trebao ljubiti tom žrtvenom ljubavlju, a ne nekom nezrelom, djetinjom ili proračunatom ljubavlju.
H.