Sigurnost prebivanja u prostoru vjere u svakom je slučaju temeljena na očekivanjima dobro poznatih osjećaja počevši od neobjašnjivih naleta ugodnosti i topline oko srca,koji se u nedostatku boljih riječi nazivaju srećom, preko osjećaja izazvanih bezuvjetnim pripadanjem zajednici istomišljenika, pa sve do onoga tajanstvenog, individualnog osjećaja prožimanja Svetoga Duha. Svaki od tih osjećaja predstavlja predivnu čežnju za što većim skokom u visine gdje se pojedinac osjeća najvoljenijim bićem na svijetu. Jesu li ti osjećaji pogrješni? Naravno da nisu. Pitanje je to koje je pogrješno postavljeno. Preciznije je pitati: Bi li se ti osjećaji trebali shvatiti kao uzrok vjere ili kao njezina posljedica? Odgovor na to pitanje glasi: Kao posljedica! Ti bi osjećaji trebali biti posljedica vjere, što znači da bismo ih trebali prigrliti na nekom zamišljenom kraju procesa izgradnje vlastitoga vjerskog karaktera. Zašto?
Odgovor na to pitanje pronaći ćemo jednostavnim osvrtom na osjećaj oduševljenja koji ni u kojemu području ljudskoga djelovanja, pa ni u slučaju vjernika, nije rijedak. Osjećaj oduševljenja za Krista i Njegov nauk najlakše je opisati kao entuzijazam za širenjem Njegove ljubavi svijetu. Usplamtjelo srce želi da i drugi osjete tu neopisivu sreću koju Krist donosi, te ih ni svijest o nemogućnosti artikuliranja iste sreće ne obeshrabruje. Jer su oduševljeni! Pomalo i zaslijepljeni… Benedikt XVI. s time u vezi primjećuje: „Prvo je oduševljenje lagano, ali nakon njega treba ustrajati i na jednoličnim pustinjskim putovima koje u životu treba prijeći – u strpljivosti uvijek istoga koračanja, u kojemu nestaje romantika početnoga poleta te ostaje samo duboko, čisto „da“ vjere.“ Drugim riječima, prvotno je oduševljenje varljivo i na njemu se ne bi trebala temeljiti vjera pojedinca, jer, u skladu sa starom narodnom, tko visoko leti, nisko pada! Što je to što bi kršćanina moglo omesti u letu? Ništa drugo nego napasti i kušnje. To dvoje nije isto. Napasti su od đavla koji je svjestan toga kako oduševljenje nije učinkovito oružje protiv njegovih nasrtaja, no kušnje dolaze od Boga. Kušani smo kako bismo u procesu borbe primili sve ono što nam je potrebno u borbi protiv napasti. U 1 Kor 10, 13 Pavao obećaje: „Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.“
Shvaćanje osjećaja uzrokom vjere, vjernika dovodi u opasnost od niskoga pada, tj. od razočarenja zbog krive percepcije uloge vjere u vjernikovu životu. Jer napasti stižu svakoga i cilj im je srušiti čovjeka na tlo i ništa više. Kušnje također stižu svakoga i cilj im je srušiti čovjeka na tlo, ali mu u isto vrijeme pružiti mogućnost dizanja, nakon čega zauvijek stječe oružje od Boga za borbu protiv napasti. Kušnje mu, prema riječima Benedikta XVI., pomažu da iz površne pobožnosti doista počne ulaziti u sve dublje jedinstvo s Božjom voljom. Dakle, osjećaji bi trebali, kao dodatna milost, doći tek na kraju.
K.