Povodom blagdana Velike Gospe, koja se slavi 15. kolovoza razmišljamo o najmlađoj crkvenoj dogmi kojom je proglašeno Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom. Kraj je to Marijinog ovozemaljskog života, ali i ujedno i početak novog života, onog kojem se svi nadamo.
Roditeljica pravoga čovjeka i pravoga Boga prvi je čovjek koji je, uz Gospodina, uzašao na nebo i to je nada u koju svako od nas pouzdano može gledati. Ispovijedajući svoju vjeru, izgovaramo ono što je već ostvareno u Majci našeg Otkupitelja. Izgovarajući … vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni, rado se pitam što se za mene krije iza tih riječi i kako ići u susret onom što vjerujem i čemu se nadam.
Odgovor naslućujem u Prvoj poslanici Korinćanima: – Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. – (1 Kor 2, 9-10)
Osnovna Marijina značajka je upravo ljubav. Po njoj Marija dolazi u nebo. Ljubav Oca , ljubav Duha i ljubav Sina kojeg je nosila pod svojim srcem, počiva od početka na njoj, ali ona je ta koja spremno, ne shvaćajući razumom do kraja uzvraća na tu ljubav dušom i tijelom. Ona sluša, prihvaća, ali i razmišlja u svojoj nutrini o svemu što joj se događa.
Pitam se kako je moguća tolika povjerljivost u Božji naum? Očito je da se kod osoba koje se predaju bez rezerve do kraja, Bog otkriva na način dohvatljiv, samo takvima. I ne samo da ne možemo vidjeti, niti čuti, srcem dohvatiti, većina nas, ne može ni vjerovati da je takvo što moguće. Ako nemamo povjerenja u osobu Boga, nećemo se nikada usuditi zaplivati mimo struje, zakoračiti poput Petra površinom mora, mimo svake logike, nošeni vjerom.
Je li se Marija bojala odazvati, Petar zakoračiti, Josip prihvatiti ono što se događalo kao Božji naum? Sigurna sam da su prošli veoma dubok strah. To je ljudski. Bili su svjesni da razumski ne mogu dokučiti ono što se događa, ali unatoč tome rekli su Bogu svoje da.
Svima njima Bog se obraća u sličnoj rečenici. Josipu se anđeo Gospodnji ukazuje u snu i reče: – Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. ( Mt, 1, 20-21)
Mariji anđeo reče: – Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga…- (Lk 1, 30-31)
Učenicima Isus progovara : – Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! –
Čovjek u svojim nastojanjima nije sam. Uz njega je uvijek na takvom putu sam Bog. Želimo li se odazvati Bog nas osposobljava, hrabri. Zove nas našim osobnim imenom. Odgovara na naše sumnje i izvodi na pravi put ako ga u čistoći srca tražimo.
Upravo stoga ma kako nam nelogično bilo, trebali bi vjerovati da možemo nasljedovati Mariju. Nije ona tako daleko kako nam se čini pa i samog Boga ne moramo tražiti negdje daleko, već sasvim blizu, u nama samima.
Sveta Mala Terezija ima sasvim jednostavan odnos prema Mariji, svojoj majci. – … Ona žali kada se Mariju odviše idealizira i na taj način onemogućuje da bude promatrana kao uzor koji je čovjeku moguće nasljedovati. Terezija zna da Marija poslije navještenja živi od vjere, zna da u nje nema ushita, viđenja i čuda, te da stoga svaka žena, djevojka, majka…, ali i muškarac može upirati svoj pogled u Marijin život i u mnogočemu nju doživljavati kao uzor. (usp. Bit ću ljubav, Duhovne poruke najmlađe naučiteljice Crkve, S. M Petra, OCD, str. 53.)
Ona ja tako blizu nama i zato je put do nje najbrži put do Boga. Sama nas ona, naša Majka neprekidno zagovara kod svoga Sina, našeg Otkupitelja. I sam Bog upravlja nas putovima koje je pripravio za nas, svoju djecu od postanka svijeta.
Antonija Martić, zsa.podvinje.org