Ivan Merz rođen je 16. prosinca 1896. godine u Banja Luci. Kao sin jedinac, imao je bezbrižno djetinjstvo i mladost. Od roditelja je primio pristojan građanski odgoj, ali bez kršćanske podloge. Njegov gimnazijski profesor, Ljubomir Maraković, zaslužan je za njegovu vjersku orijentaciju: preko književnosti i umjetnosti usmjeravao je Ivana prema moralnim i religioznim vrijednostima. Ivan je bio svestran. Puno je čitao, učio je francuski i engleski te svirati glasovir i violinu, imao je dara za crtanje, a aktivno se bavio i sportom.
Ivan je sa sedamnaest godina počeo pisati dnevnik pa možemo pratiti njegov duševni razvoj i uspon prema Bogu: „26. lipnja 1914. godine. Što više upoznajem katolicizam, to više vidim da je neiscrpiviji. Već želim da primim Tijelo Njegovo, svrhu i posljednji uzrok čovječanstva. Kolika je Ljubav Njegova kad On, Neizmjernost, koga ne možemo shvatiti, On koji ravna svemirom i svakom travkom i koji zna i gleda na prepiranje sićušnog ljudskog roda, daje nama, malenima i ništavnima, Sebe na blagovanje.“
Po želji roditelja, Ivan je pohađao Vojnu akademiju u kojoj se nije pronalazio pa se odlučio za studij u Beču. Na nagovor majke upisao je pravo, ali studij je prekinuo rat. Otišao je na bojište u Italiju. Patnje koje je doživio u ratu i susret s trpljenjem potpuno su ga promijenili i obratili: „Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo.„
Nakon rata, napokon upisuje ono što je uistinu htio i volio – studij književnosti. Ivan se potpuno predao katoličkoj vjeri za koju je kazao da je njegovo životno zvanje. Po završetku studija, došao je u Zagreb i postao profesor francuskog jezika i književnosti. Razmišljanjem, studijem, a osobito u ratu, Ivan je došao do spoznaje o istinitosti kršćanske vjere. Potpuno se predao Kristu. Na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije dao je Bogu obećanje da će kao laik živjeti čistoću, i to sve do smrti. Svaki je dan molio žarko i ustrajno, krunica mu je svaki dan bila u rukama. Posebno ju je zavolio nakon posjeta Lurdu. Sam kaže da mu je ona otad postala drugi najbolji prijatelj (prvi mu je bila euharistija). Što je u njoj nalazio, vidi se iz njegova savjeta danog jednoj djevojci: „Kad Vam bude u životu teško i kada Vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će Vas utješiti i dati Vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u volju Božju.“
Merz je svoje slobodno vrijeme posvetio odgoju hrvatske mladeži pod vodstvom Hrvatskog orlovskog saveza kojem je geslo „Žrtva – Euharistija – Apostolat“. Kako je Merz shvaćao orlovsku organizaciju, jasno je definirao u članku „Hrvatsko Orlovstvo“: „Hrvatsko Orlovstvo nije samo nekakva gimnastička organizacija, već je ono katolički prosvjetni omladinski pokret koji imade u svome programu i tjelesni odgoj omladine, a do u tančine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje Katoličkoj akciji.“ Ivan je imao utjecaj i na ženski dio mladeži koja je bila organizirana u paralelnoj organizaciji, Sveze hrvatskih orlica.
Merz je oduševljavao mlade (ali i odrasle) za Krista i Crkvu. Puno je pisao o liturgiji, držao je predavanja i zalagao se za razumijevanje liturgije. Želio je da mladi što bolje upoznaju liturgiju, da mole liturgijski i razumiju što svećenik moli kod oltara (sveta misa tad se služila na latinskom jeziku): „Tako je čarobna ljepota katoličkih obreda da čovjek, koji je jednom osjetio njene čari, osjeća u duši čežnju da sve ostavi i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć bez prestanka hvalospjeve Presvetomu Trojstvu.“
Sustavno je uvodio u Crkvu akciju pape Pija XI. kojoj je temelj ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku, papi. Merz je živio svetačkim životom prožetim štovanjem euharistije iz koje je crpio snagu za vjersko i kulturno djelovanje. Iza sebe je ostavio bogatu duhovnu baštinu koja je postala izvor i nadahnuće budućim naraštajima.
Ivana je mučilo pitanje treba li postati isusovac ili ostati laik. Bog mu je na to odgovorio tijekom jedne molitve nakon koje je Ivan odlučio izvršiti Njegovu volju i ostati laik. Namjeravao je osnovati svjetovni institut za laike koji bi radili za Krista i Crkvu.
Bio je čovjek žive vjere, iskrene molitve, samoodricanja, dnevne pričesti, predanog trpljenja, široke naobrazbe, a tako bliz ljudima kojim je iskazivao kršćansku ljubav.
Na samrti, Ivan je prikazao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Umrlo je 10. svibnja 1928. godine u 32. godini života. Mladi su na vijenac koji je postavljen na njegovu grobu napisali: “Hvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k suncu!” Taj natpis izražava zahvalne osjećaje tolikih mladih i odraslih koji su u Ivanu našli prijatelja, uzor, ideal, vođu i kroz njegov primjer put Kristu. Grob se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu gdje se Ivan zadnjih šest godina života svakodnevno napajao s izvora života, gdje je svakodnevno blagovao sveto Tijelo.
Nebrojene milosti i uslišanja dogodila su se po njegovu zagovoru. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Banja Luci 22. lipnja 2003. godine i postavio ga za uzor kršćanskog života, posebno mladima i vjernicima laicima. Na beatifikaciji Ivana Merza, Sveti Otac Ivan Pavao II. rekao je i ove riječi: “Njega vam dajem kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima. Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to treba biti i danas!”
Marija Miholjković|duhos.com