Sveta Gertruda

Sveta Gertruda iz Helfte (Gertrud von Helfta), poznata i kao Gertruda Velika, njemačka redovnica cistercitkinja i mističarka, rodila se 6. siječnja 1256. u Eislebenu (Sachsen-Anhalt). Ostavila je veliki trag u povijesti Crkve, naročito po svojoj ljubavi prema Presvetom Srcu Isusovom. U petoj godini života roditelji su ju smjestili u cistercitski samostan svete Marije u Helfti, nedaleko Eislebena. U tom samostanu ostala je do kraja života. U ono vrijeme njemački ženski samostani bili su i svojevrsni internati za djevojčice. Gertruda je bila izrazito nadarena djevojčica, a posebno se isticala u latinskom jeziku, filozofiji i književnosti, posebno pjesništvu. Do svoje 25. godine postala je istinskom poznavateljicom književnosti, a njezina redovnička ćelija bila je osvijetljena „intelektualnim svjetlom“, kako bi to rekao njezin veliki suvremenik Dante. Zahvaljujući jednom viđenju, njezino se intelektualno svjetlo 1281. pretvorilo u plamen ljubavi. Ostavila je zapis o tome: »U mojoj 25. godini, u ponedjeljak, na blagdan Marijina očišćenja, Svijećnice, u onaj željeni čas kad se moli povečerje, u suton, Ti, Istino, moj Bože, vedriji od svakog svjetla, tajanstveniji od svih tajna, započeo si blago smirivati onaj nemir što si ga probudio u mojem srcu.« Bio je to onaj milosni trenutak, kad se Gertrudin intelektualizam pretvorio u misticizam, a čari razumskih spoznaja u plamen ljubavi. Zaredale su se nove vizije i mistični doživljaji, osnova njezinog daljnjeg stvaranja. Tada je redovnica, stručnjakinja za književnost i filozofiju, počela pisati rasprave, prožete poezijom božanske ljubavi, ukrašene najprofinjenijim slikama i usporedbama. Bila je to poezija zaljubljenice u Krista, koja ljubavlju prodire u božanske tajne i ljepote najljepšeg bića. Zanimljiva je povijesna činjenica da su ti Gertrudini duhovni tekstovi, puni žarkog misticizma, te himne božanskoj ljubavi, ostali dugo skriveni, kao što je bio skrovit i život njihove autorice. Gertruda je u svojem samostanu nastojala koristiti i drugim sestrama. Tako je za njih sastavila priručnike od najljepših tekstova iz Svetog pisma. Stajala je na raspolaganju za duhovne razgovore i savjete hodočasnicima koji su dolazili u samostan cistercitkinja u Helfti. Pripisuju joj se mnoga čudesa. U svojim molitvama posebnu brigu vodila je za duše u čistilištu. Njezine dobre prijateljice, učiteljice i suradnice u tom samostanu bile su časna majka Gertrud von Hackeborn (1232-1291), nadstojnica samostana od 1251. do 1291, sveta Mechthild iz Magdeburga (1207-1282) i sveta Mechthild (Matilda) von Hackeborn (1241-1299), nadstojničina mlađa sestra. Zbog tih velikih kćeri Crkve, a posebno zbog svete Gertrude Velike, Helfta je dugo smatrana „krunom njemačkih ženskih samostana“. Sveta Gertruda Velika, nazvana tako da bi se razlikovala od istoimene nadstojnice, preminula je 17. studenoga 1302. u samostanu svete Marije u Helfti. Postala je slavna tek 200 godina nakon smrti, kad su objavljena njezina pisana djela. Tada je javnost upoznala njezinu duhovnu veličinu i bogatstvo njezinog srca. Postala je duhovna učiteljica svih svetaca katoličke obnove u XVI. stoljeću. Od njezinih sačuvanih djela posebno se ističu „Glasnik božanske ljubavi“ („Legatus Divinae Pietatis”) i zbirka njezinih “Duhovnih vježbi”. U popis svetaca uvrstio ju je 1677. papa Inocent XI, a papa Klement XII. proširio je 1738. njezinu svetkovinu na cijelu Crkvu. Gertrudini su spisi naročito potaknuli širenje pobožnosti prema Srcu Isusovom, a među njezinim štovateljima našli su se i sveta Terezija Avilska, sveti Filip Neri i sveti Franjo Saleški. Zaštitnica je redovnica, Kariba, Perua, njemačke biskupije Magdeburg, Napulja i Tarragone u Španjolskoj. Posvećena su joj mnoga naselja, župe i crkve diljem svijeta.