Živimo od drugih. Došli smo u kuću koja pripada našim roditeljima, posjedovali smo očevo imanje, jeli smo njihovu hranu, oblačili se u odijelo i haljine koje su nam oni kupili. Ušli smo u svijet koji nije naš, učili smo jezik svojih roditelja i svoga naroda, naslijedili smo kulturu svoga naroda, u školi smo naučili ono što su drugi izumili, načinili i nama predali.
Drugi su se trudili da izmisle kako se prave čarape, haljine, hlače, kako se stvaraju košulje, češljevi, aparati za brijanje, zdjele, hrana i sve što nam je potrebno, a mi smo u to ušli i živimo kao da sve to nama pripada i kao da smo sve to sami sebi dali. Dišemo zrak koji nismo mi nabavili, dišemo i izdišemo plućima koja nismo sami sebi kupili, gledamo očima koje su nam darovane, imamo ime i prezime koje su nam dali roditelji, ulazimo u crkvu koju nismo mi gradili, dobivamo oproštenje grijeha u ispovijedi koju nismo mi izmislili, pričešćujemo se Kristovim tijelom a da to nismo sami sebi donijeli. Idemo cestama koje su drugi u znoju svoga lica gradili, sjedamo u auta koja su drugi izumili i stvorili, živimo u gradovima koje su nam drugi dali u baštinu. Svaki čovjek je karika u velikom lancu čovječanstva.
Primamo od prijašnjih generacija i na nama je da predamo dalje upotpunjujući i usavršavajući ono što smo primili. U školi učimo ono što su drugi izumili, a generacije iza nas će učiti ono što smo mi novo otkrili. Kao karika u tom lancu možemo načiniti dobro od onoga što smo primili, a možemo razoriti djelo drugih. Živjeti mirno i spokojno na baštini koju su nam drugi darovali može se ako smo njima zahvalni, ako blagoslivljamo njihove kosti na našem tlu, ako zahvalno prihvaćamo kulturu, vjeru, znanost, jezik, kuće, ceste, sela i gradove koje su oni načinili. Jer ne samo da živimo na kulturnoj, religioznoj, znanstvenoj i materijalnoj baštini koju su nam drugi namrli, nego živimo i u njihovu okruženju. Naši pokojnici nisu daleko, nego tu blizu nas. Oni motre nas, kao što mi motrimo djecu koja su nekako izvan ovog svijeta, a opet u ovom svijetu, dok borave devet mjeseci u utrobi majke. Stoga svaki naš pozitivan i dobar potez u životu izaziva radost i pljesak naših prijašnjih generacija, te njihovu suradnju na daljnjoj izgradnji svoje zemlje. Ali svako razaranje, odustajanje od njihove baštine, nepoznavanje onoga za što su oni davali i krv i znoj, svaka zloća, stid pred onim što su nam oni darovali jest ne samo nezahvalnost, nego i zloća koja nas same razara, kojom izazivamo na neki način srdžbu prijašnjih generacija, u kojoj ne dobivamo pljesak nego zvižduk, u kojoj gubimo suradnju prijašnjih generacija.
Zato je važno proučavati svoju povijest. Ali još više, važno je biti ponosan na ono što jesmo. Bog nas je darovao ovoj zemlji, Bog je dao da mi budemo karika u našem hrvatskom narodu, u kršćanskoj vjeri, u zapadnoj kulturi, u svom hrvatskom jeziku, u umjetnosti i na ovom prostoru. Kad to prihvaćamo sa zahvalnošću i radošću, spremno radeći na daljnjoj izgradnji i blagoslivljajući pokoljenja prije nas, tada postajemo ne samo sretni i plemeniti ljudi, nego imamo i savez s Bogom, ali i zagovor i zaštitu pokoljenja prije nas.
Ćiril i Metod dali su našem narodu pismenost, ali pomogli i razvoj vjere. Zato ih je Crkva proglasila zaštitnicima slavenskih naroda. Zbog djelovanja Ćirila i Metoda i njihovih učenika naš narod je imao specifično mjesto na Zapadu i u Crkvi, bio osobit narod s nekim svojim privilegijima i slobodama. Naša se kultura mogla, osim u skladu s europskom, razvijati i samostalno. Da bi se to dalje moglo još svestranije, potrebno je odati priznanje sv. Ćirilu i Metodu, njihovim učenicima i svim onim velikanima koji su nastavili njihovo djelo te nas doveli do ovoga u čemu sada živimo, do slobode koju sada imamo i do nove mogućnosti stvaralaštva.
Ćiril i Metod su sveci, a to znači ljudi koji su komunicirali s Bogom, bili s njime u savezu i zato bili sposobni gotovo svim slavenskim narodima donijeti ne samo vjeru nego i kulturu.
Duhovna obnova nas upravo želi dovesti do toga da shvatimo da veliki postajemo onog časa kada upoznamo, priznamo, zavolimo i dalje razvijamo genij svog vlastitog naroda, kad zavolimo svoj jezik, kulturu, vjeru, nacionalni bitak. Tek tada postajemo slobodni i stvaralački te sposobni i drugima donositi od originalnosti svoje kulture, te tako pridonositi bogatstvu svih.
Neka nas u našem daljnjem hodu prati molitva, zaštita i zagovor Ćirila i Metoda.
Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”
Izvor: www.katolici.org