Ivan Marija Vianney rodio se 8. svibnja 1786. u francuskom mjestu Dardillyju kraj Lyona, uoči Francuske revolucije čije je strahote i strahovlade bio svjedok. Potjecao je iz duboko kršćanske, seljačke obitelji koju je krasila darežljivost siromasima i prosjacima. Svoje djetinjstvo i ranu mladost proveo je obrađujući očeva polja budući da u selu nije bilo učitelja.
Prisustvovao je, kriomice, u noćnim je satima satovima vjeronauka što su ih održavale redovnice odjevene u građansko odijelo, pripremajući se za prvu pričest. Kao jedanaestogodišnjak ispovijedio se prvi put kod jednog svećenika koji nije položio prisegu na revolucionarni ustav te je pod cijenu nasilne smrti ostao vjeran Crkvi. Takve su svećenike izrazito cijenili i rado primali u svoj dom njegovi roditelji. Prvu pričest primio je u jednom štaglju, dok je vani stražarila dobrovoljna straža.
Pred kraj Ravolucije doselio je u susjedno selo Ecully, danas lyonsko predgrađe, učeni i pobožni svećenik Balley. Došao je iz Pariza, a nakon što je uočio pobožnog mladića Ivana uzeo ga je k sebi u župni dvor kako bi ga pripremio za svećenstvo. Međutim, pripreme su bile ometane brojnim zaprekama, od kojih je najveća bila mladićeva nesposobnost za učenje. Tjeskoban, zaputio se pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu na hodočašće u La Louvesc na grob sv. Franje Regisa koji mu je i pritekao u pomoć te je uskoro napredovao u naukama.
Za vrijeme napoleonskih ratova bio je pozvan u vojsku i u to vrijeme je silom prilika nazvan vojnim bjeguncem. Nakon ratova vratio se kući nastaviti učenje, međutim zapreka su bili profesori iz sjemeništa koji su ga rušili gotovo na svakom ispitu. Balleyjev osobni prijatelj, generalni vikar u Lyonu posredovao je za Vianneya, riječima- Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo. Njegovo povjerenje ovaj mladić je više nego opravdao, a Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika.
Teškom mukom dovršio je svoje školovanje. Za svećenika je bio zaređen 13. kolovoza 1815. Prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Po povratku u Ecully bio je imenovan kapelanom u Balleyevoj župi, a njih dvojica su se natjecala u svetosti.
Godine 1818. je imenovan župnikom u Arsu, a tamo je ostao sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu. Otputovao je u Ars pješice, a za njim su išla sirmašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Uslijed guste magle nije se snalazio stoga je mladoga pastira, koji mu je išao ususret, upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio seljanin. Župnik mu se zahvalio riječima: Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.
Ars je bio malo, vjerski zapušteno i zanemareno selo, stoga se Ivan, uselivši se u siromašni župni dvor, hraneći se kuhanim krumpirima dao odmah na posao, na obraćenje svoje župe i obnovi župne crkve, želeći da Isusu bude što ljepše. Dugo u noć molio je pred Presvetim Sakramentom, izvršavao je teške pokore te je ozbiljno i oštro propovijedao. Počeo je sudjelovati i na pučkim misijama. Uskoro su moštva ljudi dolazila u njegovu ispovjedaonicu u kojoj je znao boraviti dvanaest sati, a ponekad i više. Uslijed toga bio je noćima uznemiravan od zloga duha. Osim što ih je znao dobro ispovjediti znao ih je i voditi putem savršenosti prema Bogu. Nedugo zatim i sam sveti župnik mogao je uočiti da Ars više nije Ars, nego preobraćeno selo i središte izvanrednog pastoralnog rada. Svojom jednostavnošću, ljudskošću i humorom ponizni je arški župnik privlačio mnoštva pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište.
Sveti Ivan Vianney osnovao je kuću Providnosti odnosno, sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Svako im je poslije podne održavao vjersku pouku, a za njih je učinio i svoje prvo čudo- umnažanje brašna za potrebni kruh. Prilikom procesa Ivanove beatifikacije, kasniji arški župnik,Toccatier posvjedočio je- Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyeresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: ‘Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?’ Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.
Ovaj svetac umro je od iscrpljenosti, a po njegovu su se zagovoru dogodila brojna čudesa. Crkva ge je proglasila blaženim 1905., svetim 1925., a zaštitnikom župnika 1929. godine. Pokopan je u crkvenoj lađi s natpisom na grobu:- Ovdje počiva Ivan Marija Krstitelj Vianney, župnik Arški. Nakon 45 godina tijelo mu je sačuvano i postavljeno je u staklenom sarkofagu na Oltaru u Crkvi, gdje se i danas nalazi. Tu svećenici rado prikazuju svete Mise i preporučuju se Svetom Župniku.
Njegovu zagovoru preporučujemo i našeg župnika, p. Antu kao i sve župnike brojnih župa diljem cijeloga svijeta koji nam, služeći Ocu, spremno pokazuju put u nebo.
MOLITVA ARŠKOG ŽUPNIKA
Ljubim te, Bože moj!
Moja je jedina želja ljubit Tebe,
sve do posljednjega daha mojega života.
Ljubim te, Gospodine,
i jedina milost za koju Te molim
jest, da Te ljubim vječno!
Bože moj,
ako moj jezik ne može reći
u svim trenucima da Te ljubim,
želim da Ti moje srce to ponavlja,
koliko god puta dahnem.
Ljubim Te, moj božanski Spasitelju
Jer si bio raspet za mene.
Ljubim Te, Bože moj,
jer me držiš ovdje dolje raspeta za Tebe …
Bože moj,
kako se približavam svome kraju
iskaži mi milost da se tako povećava moja ljubav.
Prema WEB izvorima pripremila: Jelena Bandić, zsa.podvinje.org