Četvrti je dio Beethovenova Gudačkoga kvarteta br. 16 nazvan „Teška odluka“, čija je bit pitanje „Muss es sein?“ (Mora li tako biti?), na što nam Beethoven odgovara „Es muss sein!“ (Mora biti!). Ta poruka nježno se i polako uvlači u svaku poru naših srca, naročito u trenucima teškoća. Ponekad nas ljudi razočaraju svojim životnim izborima i suočeni s padom nađemo se u situacijama gdje preispitujemo vjeru, svetost Katoličke Crkve i plačemo zbog padova koji nisu naši osobni, drhtimo u osjećaju nemoći i zbunjeni smo zlom koje je prividno nadjačalo Kristovu snagu u tuđim srcima. Ali mi nismo potreseni zbog zla izvan nas, već smo slabi zbog Ljubavi koja je u nama. Ta nas ljubav goni da nešto učinimo, no toliko smo onemoćali da nam tijelo ne dozvoljava da bilo što kažemo, pa i da fizički posegnemo za osobom koja je pala i za koju se čini kako uopće nema želju ustati. U toj fizičkoj sputanosti, duša nam gori i ne možemo, niti želimo učiniti ništa doli zavapiti. Zavapiti Živomu Bogu koji snagom ljubavi prebiva u našim srcima, isijava iz naših očiju, ispunjava naš dah pregrijan od plakanja. Ne činimo ništa, a događa se sve, dok naše srce natapa Duh Sveti i na neshvatljiv način pridiže naše pale ljubljene. Oni uskrišavaju od grijeha, pred našim očima ili ne, iznenada ili polagano, da tek u daljem trenutku uočavamo kako se Krist proslavio, premda smo cijelo vrijeme, dok smo molili, bili u raspoloženju radosne nade da nas Isus jako dobro čuje i da već ustrajno rasvjetljuje ono što je u tami. Ljubavlju u Isusovo ime svojom živom vjerom izgonimo zloduhe iz života svojih bližnjih, te ponovo padamo na koljena u zahvalnosti koja nas potpuno razvlašćuje samih sebe. Ljubav između Boga i čovjeka – es muss sein! Ljubav između čovjeka i Boga – es muss sein! Ljubav između čovjeka i čovjeka – es muss sein!
Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. (Rim 8, 35-39)
Ljubav prema Kristu ne smije nas odijeljivati od ljudi koji tu ljubav preziru, odbacuju je, odbijaju je prihvatiti ili ju svojim tvrdoglavim grijehom niječu, jer vanjsko i unutarnje zlo NIKADA ne može biti jače od Zakona ljubavi koji je Gospodin svojoj djeci ostavio kao osnovno oružje u bitci života. Ne sviđaju nam se nečiji životni izbori, pa ćemo spustiti oružje i napustiti bitku odlazeći u komfornu zonu istomišljenika? Isus ni u apostolima u početku nije pronalazio istomišljenike, jer su oni do posljednjega trenutka ustrajali u svojim tumačenjima njegovih riječi, uzdali se u svoje snage… Bit je da oni nisu ostali s njim do kraja, razočarani su otišli iz Jeruzalema nakon Muke, razišli se, jer je njihov Učitelj umro, i to tako jadno i sramotno… Istina je da su oni odustali od njega, ali On nikada nije odustao od njih, jer je vjeran! I u tome se nalazi osnovni kršćanski poziv koji se može sažeti riječima G. K. Chestertona: „Jedna je predivna stvar, predokus Božjega Kraljevstva darovan zemlji, boriti se za nemoguće – i pobijediti.“ Pad je od početka bio uvjet za uskrsnuće, pa tako tuđi padovi nisu prilika da uteknemo jer smo mi prečisti da se s tim padovima nosimo, jer da je Gospodin tako razmišljao, nikada ne bi dao svoga jedinoga Sina za nas. To je tako. Ljubav – es muss sein!
K