Gracija je bio čovjek skromnog podrijetla – težak i ribar. Nakon 30 godina življenja i ribarenja u Boki Kotorskoj odlučio je zaputiti se u veliki svijet. Uskoro je postao mornar i na jednom od svojih putovanja po Jadranskom moru od svog rodnog mjesta do Venecije tražio je ne samo materijalnu dobit nego i duhovna dobra. Tako je jednom 1468. godine slušao nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca, glasovitoga pučkoga misionara onoga doba. Riječ bl. Šimuna bila je kao sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo plod.
Kad se odlučio za redovnički život, nije se htio baviti knjigom i postati svećenik, nego je živio kao skromni redovnički brat. Rad u sakristiji, samostanu i samostanskom vrtu Gracija je posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom. Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u svetoj pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Bio je euharistijska duša. A isticao se je i u djetinje iskrenoj pobožnosti prema Mariji.
Sahranjen je nakon smrti u crkvi svetog Kristofora u Veneciji, a 10. siječnja 1810. tijelo mu je pokopano u rodnom mjestu u crkvi sveih Kuzme i Damjana. Blaženikovo tijelo obučeno u crnu redovničku haljinu je u pozlaćenom kovčegu sa staklom na prednjoj strani.
Nakon pada Napoleona pustinjaci svetog Augustina napustili su otočić svetog Kristofora i tijelo blaženoga Gracije darovali njegovu rodnom mjestu. Tako je nakon 250 godina u velikome narodnom slavlju lađa vratila u rodno selo najvećeg sina toga primorskog mjestanca. Papa Leon XIII. odobrio je trajno štovanje skromnog redovnika i Graciju 1889. proglasio blaženim.
Pripremila: Brigita Rubil
(prema web izvorima)