Prema predaji, Katarina je bila lijepa mlada Egipćanka koja je, u trenutku kad je car Maksimin preuzimao vlast u Aleksandriji, bila pozvana na svečanost koja je uključivala i pogansko žrtvovanje. Katarina je odbila u tome sudjelovati zbog svoje kršćanske vjere. Podnijela je mučeništvo zbog toga. Carevi ljudi su je bičevali i bacili u tamnicu, bez hrane i vode.
Katarini su jednom došli carica Konstancija i carev vojskovođa. Njima je govorila o Kristu Spasitelju, na što oni primiše kršćanstvo. Car ih je nedugo potom dao ubiti, a za Katarinu namijenio posebno mučilo: kotače s noževima, da ju svu razderu i sasijeku. Katarina je nad tim noževima napravila znak križa i sve se u tome trenutku raspade. Zatim je car naredio da se Katarini odrubi glava. Bilo je to 315. godine u Aleksandriji.
Prema kasnijoj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. U blizini toga mjesta podignut je kasnije glasoviti samostan sv. Katarine koji postoji još i danas, a Katarinini ostaci prenijeti su u pripadajuću crkvu. Egipatski predsjednik El Sadat kraj tog je samostana 1979. započeo gradnju velikog religijskog središta za tri religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.
Lik je svete Katarine simbol čiste i idealne mladosti, one istinske ljudske i duševne i tjelesne ljepote koju je oplemenila, uzdigla i posvetila Kristova milost. Mnoge nam umjetničke slike prikazuju sv. Katarinu kako joj Krist pruža zaručnički prsten. Te zaruke nisu legenda, već stvarnost po sakramentu svetog krštenja i mučeničkoj smrti, po čemu je sveta djevica i mučenica, doista, postala Kristova zaručnica, sva njegova u najidealnijem predanju i ljubavi. Zato nije čudo da je upravo u blizini njezina groba nastao jedan od najstarijih samostana u kojem se proživljava duhovnost utemeljena na evanđeoskim savjetima čistoće i djevičanstva.
Pripremio: IV
(prema web izvorima)