Za Nikolina života živio je plemić koji je osiromašio tako da nije imao novca za udaju svojih triju kćeri. Stoga ih je odlučio prodati drugim mladićima. Nikola je čuo za tu priču te odluči pomoći djevojkama i plemiću, kako djevojke ne bi završile u rukama zločestih i ružnih Krampusa. Noću je pod prozor plemićeve kuće donosio zlatnike. Kada se približilo vrijeme udaje najmlađe kćeri, plemić je odlučio saznati tko mu pomaže. Nikolu je čekao čitavu noć, a on se popeo na vrh kuće i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Na ognjištu su se sušile čarape te su zlatnici pali ravno u njih.
Upravo iz ove predaje razvila se tradicija današnjeg Djeda Božićnjaka u svezi s dimnjakom i tradicija stavljana darova u čizmicu specifična za svetoga Nikolu. Ova tradicija raspršila se po čitavom svijetu, ali sa različitim tumačenjima i nazivima. Primjerice, u Engleskoj svetoga Nikolu zovu Saint Nicholas, u Njemačkoj Sinterklaas, u Poljskoj Mikula. Suvremena tradicija Djeda Božićnjaka predstavlja istu poruku kao i sveti Nikola, a to je poruka darivanja i dobročinstva.
Darovi za blagdan svetoga Nikole razlikuju se od božićnih te trebaju biti skromni i jednostavni. To je najčešće nekoć bilo koštunjavo voće poput urešenih oraha i lješnjaka, mandarina ili naranča, manja igračka, slikovnica i slično. Sva djeca trebaju očistiti svoje čizmice i staviti ih u prozor kako bi sveti Nikola u njih stavio darove.
Inače, sveti je Nikola nakon smrti, sahranjen u Myri gdje su mu relikvije počivale sve do 1087. godine, kada su ih 62 mornara prenijeli u Bari. Relikvije sv. Nikole položene su u kriptu novosagrađene romaničke bazilike, a položio ih je sam papa Urban II. Od tada Bari postaje čuveno mjesto za mnogobrojne hodočasnike, a to je ostao i do današnjeg dana. Sveti Nikola proslavljen je milošću mirotočenja tako da se na sami blagdan uzima iz groba s njegovih relikvija sveto miro i dijeli se svm prisutnim hodočasnicima. Sama milost potvrda je Boga o slavi svetoga Nikole, utjeha je onima čija je vjera slaba i poljuljana.
(Nikolina Borevac, župa Podvinje)