Danas je blagdan svetog i bosonog oca Alberta Velikog, dominikanca i profesora. Albert je bio čudesan čovjek. Kad su ga braća izabrala za njemačkog provincijala, on je napustio parišku katedru jer je želio biti stalno nazočan i bliz onim redovničkim zajednicama koje su sada bile povjerene njegovoj poglavarskoj brizi.
Obilazio ih je putujući pješice, a bila je to prostrana provincija od Sjevernog mora pa sve do naših krajeva; putem bi prosio hranu i molio za kakvo skromno konačište. Bio je pravi redovnik, po duhu i životu siromah. I kao biskup želio je i dalje ostati samo siromašan redovnik. Postala je upravo poslovična njegova nenavezanost na vremenita dobra, koja mu je tadašnja biskupska služba mogla itekako namaknuti. Govorilo se, naime, da u njegovim riznicama nije bilo ni jedne škude, u bačvama ni kapi vina, a u hambaru ni pregršti žita.
Albert se rodio oko 1206 godine u Lauingenu na Dunavu u bavarskoj Švapskoj. Sa 16 godina odlazi u Padovu na studije. Tamo se upoznaje s redovničkim životom te 1223. godine pristupa dominikanskom redu. Poglavari su uočili njegovu veliku nadarenost za učenje pa ga šalju po raznim svjetskim učilištima toga doba (Hildesheim, Freiburg, Strasbourg, Pariz) gdje je briljirao u skoro svim područjima znanosti.
Albert Veliki nije bio univerzalan samo u posjedovanju znanja, on se odlikovao isto tako i u mnogim vrlinama. Bio je jedna krasna ličnost, otmjena u držanju, fin u odnosu s drugima, a nadasve pobožan i produhovljen čovjek.Zbog svog opsežnog znanja na svim područjima prirodnih znanosti (matematika, astronomija,astrologija, fizika biologija i medicina) ovaj svetac ne nosi samo pridjev Veliki već i naslov doctor universalis – sveopći učitelj. I ne čudi što ga je Sveti otac Pio XII proglasio 1941. godine i zaštitnikom prirodnih znanosti.
Dok je poučavao u Parizu priliv studenata na njegova predavanja bio je tako velik da je bio prisiljen predavati vani, na trgu koji i danas nosi njegovo ime (Maubert: dolazi od Magnus Albert, što znači Veliki Albert), što mnogi Parižani i ne znaju.
Njegov najslavniji Pariški učenik bio je sveti Toma Akvinski. Toma je stvorio jedinstven sustav kršćanske filozofije i teologije te je umro prije svog učitelja Alberta, koga je veoma cijenio i ljubio. Albert je plakao za njim kao za sinom te branio njegovo naučavanje, kad su ga napadali.
Papa Aleksandar IV je Alberta 1260. godine postavio za biskupa u Regensburgu, no Albert nakon tri godine traži da ga se razriješi dužnosti da bi se ponovo posvetio poučavanju i redovničkom životu. Umro je u Kőlnu 15. studenog 1280. godine gdje je i pokopan u kripti Svetog Andrije. Blaženik je od 1622 godine, a svecem ga je proglasio 1931. papa Pio XI.
Pripremila: Sanja Colić (prema web izvorima), zsa.podvinje.org