Pripremila: Ana Penić
U svoj ću se nadi i pouzdanju sav izručiti Bogu
„Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan kako je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak, ne prestajem pouzdavati se u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno pouzdajem u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisežem protiv savjesti.
On je dobrostivim naumom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode. (Time mi je njegovo veličanstvo iskazalo veliko dobročinstvo, zbog duhovnog napretka moje duše: nadam se naime, da ću u ovim prilikama taj napredak bolje postići nego u svim onim častima i dobrima što su mi se prije tako nagomilalal.) Bog će istom milošću ili tako ublažiti kraljev duh da za me ne odredi ništa teže ili će mi trajno pružiti sbagu da bih strpljivo podniosve ono teže što bi moglo doći.
Moja će strpljivost povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke (koja i zaslugom i načinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost) ublažiti kazne što sam ih zaslužio u čistilištu te, po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvećati i nagradu u nebu. Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu, iako jasno razabirem da sam slab i krhak. Čak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti, sjetit ću se da je sveti Petar zbog male vjere počeo tonuti i na sam dašak vjetra, ap ću učiniti što je i on učinio. Zazvat ću Krista:Gospodine, spasi me. Nadam se da će pružiti svoju ruku, dohvatiti me i ne dopustiti da potonem.
Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra, te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati (neka to Bog po svome milosrđu što dalje odvrati i neka mi iz toga pada radije pripusti štetu nego korist), uza to nadam se da će se obazreti na me okom prepunim milosrđa kao što ej pogledao Petra, te će em opet pridići da bih iznova mogao ispovjedati istinu i rasteretiti savjest. Hrabro ću podnositi kaznu i stid za ranije odreknuće.
Napokon, moja Margarito, sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje neće ostaviti. Stoga ću se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti. Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha, bar će se na meni proslaviti njegova parvednost. Ipak se nadam, najpouzdanije se nadam, da će preblaga nejgova dobrota vjerno čuvati moju dušu i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrđe nego pravednost.
Budi stoga, kćeri moja, dobrog raspoloženja. Ne budi zabrinuta za me, pa ma što god mi se dogodilo u ovome svijetu. Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A što Bog hoće, doista je najbolje, pa makar se nama činilo ne znam kako zlo.
Iz pisma što ga je sveti Toma More pisao iz zatvora kćeri Margariti
22. lipnja 1535. u Londonu su pogubljena dvojica tada iznimno važna i utjecajna katolika: biskup John Fisher i Thomas More, kancelar na dvoru Henrika VIII. Kralj ih je osudio na smrt, premda ih je veoma cijenio, a Thomas More je mu je biobio iznimno drag zbog svoje inteligencije, duhovitosti, poštenja i državničke mudrosti. Ipak, kad je, kao i biskup Fisher, i on između kralja i Pape jasno očitovao da je na Papinoj strani, osuđen je na smrt i pogubljen.. O ovom kralju, koji se, kad je razvrgnuo jedinstvo s Katoličkom Crkvom, sam proglasio poglavarom Crkve (pa je i danas poglavar Anglikanske Crkve kraljica Elizabeta II), i osam se puta ženio, snimljeno je tako mnogo TV serija i filmova, da vjerojatno nema nikoga tko voli povijesne teme, a da nije gledao bar jedan film, ili seriju o njemu! Tema je kao izmišljena za dramatizaciju i ekranizaciju: tu ima kraljevske intrige, razvrata, pohlepe, ubojstava koliko hoćeš, a s druge stane je pojedinac koji se svemu tome i svima koji se tome klanjaju suprotstavlja samo svojom čistom savješću! Čovjek ima društveni položaj i ugled, sretnu obitelj, odane prijatelje, vrlo ugodan i bogat život, raskošnu kuću, sluge i imanje u najluksuznijem dijelu Londona, a ipak – sve je to spreman žrtvovati, pa i sam svoj život u punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi, samo da bi ostao vjeran – svojoj savjesti!
O Thomasu Moru snimljen je prekrasan film nagrađen s (koliko se sjećam, osam) Oscara „Čovjek za sva vremena“ ali se rijetko prikazuje na televiziji. Mislim da ga svaka generacija mladih ljudi i intelektualaca treba bar jednom pogledati, i uživati u čovjeku koji do do posljednjeg dana, do posljednjeg daha – živi život posve odlučan, nepokolebljiv, smiren, duhovit i svjestan da se isplati umrijeti samo za ono za što se isplati živjeti – za život u čistoj savjesti!.
Promatrajući Englesku 16. stoljeća ni na koji način se ne može ignorirati sraz dvojice muževa o kojima je ovisila sudbina i Crkve i Engleskog kraljevstva toga vremena. Sraz je to sudbonosnih, biblijskih dimenzija. S jedne strane imamo moćnog, razvratnog i beskrajno oholog Henrika VIII, s druge strane imamo stabilnog, moralnog i u svakom pogledu čistog, časnog, poštenog gospodina, njegova kancelara! Kralj ima sve, njegov kancelar ima savjest! Kralj ima cijelo kraljevstvo, a ne može zauzdati svoje nagone i svoju oholost, njegov kancelar ima vrlo ugodan život, sretnu obitelj, mnogo prijatelja i – savjest koja je iznad svega, svjetiljka duše i svih područja života: osobnog, obiteljskog, državničkog. Kad se našao pred zidom, kad je morao izabrati – ili sva moguća bogatstva koje mu nudi kralj (na ovom svijetu!) ili život po savjesti i život vječni s onu strani smrti –– Thomas More je izabrao smrt!
I postao čovjek za sva vremena!
U Londonu, u Toweru, može se vidjeti ćelija gdje je čekao smrt i odakle je pisao svojoj kćeri Margariti, koja je jedina od cijele obitelji i uglednih prijatelja razumjela i podržavala njegovu odluku da u slušanju svoje savjesti ide do mučeništva. U elitnom dijelu Londona i danas su ostaci njegova idiličnog doma – danas je tamo sjemenište za odgoj katoličkih svećenika! Nakon više od gotovo 460 godina na mjestu gdje je jedan političar, intelektualac i svjetovan, ugledan i bogat čovjek, vjernik, odlučivao između imati sve i postati moralna ništarija, proganjanja najprije od svoje savjesti, a onda i povijesti, ili biti svet, vjeran svojoj savjesti i svom kršćanskom identitetu i Katoličkoj Crkvi po cijenu smrti, izabrao mučeničku smrt i postao svet! Mladim klericima za uzor i nadahnuće! Suvremenim intelektualcima i političarima – ispit savjesti!
Povijesna je istina da je voljom Henrika VIII. Katolička Crkva u Engleskoj postala progonjena zvijer, tek „malo stado“, ali je suvremena istina da danas cijele biskupije, s biskupima, svećenicima i vjernicima žele jedinstvo s Katoličkom Crkvom i pristupaju joj zbog jasnih stavova o istospolnim zajednicama, o ređenju žena, pobačaju i umjetnoj oplodnji, rječju, o vjernosti Isusu Kristu po Crkvi koju vodi Duh Sveti, a utjelovljuje je Papa u Rimu. Thomas More i John Fisher danas su na mnogo načina aktualniji i jasniji putokaz u vječnost nego u vrijeme svoga mučeništva!!
A suvremeni političari? Gdje im je osobno dostojanstvo? Gdje čvrstoća stavova i vjernost savjesti? Gdje im je odlučnost u jasnim stavovima i izričajima, koji su do temelja moralni i časni, iako sav svijet „požude očiju, požude tijela i oholosti života“ vrišti utjecajima i ucjenama? Između „imati nešto na određeno vrijeme, i biti NETKO ZAUVIJEK, izabiru nešto za kratko vrijeme i biti NITKO ZAUVIJEK
Thomas More je zato čovjek za ovo vrijeme! Kao što je čovjek za sva vremena!
Ana Penić