Dio literature koji je imao legendaran i pseudoepistolaran sadržaj netko je sabrao u jedan zbornik koji se širio na latinskom i talijanskom jeziku te doživio mnoga izdanja. Jeronim je rođen u Stridonu u rimskoj Dalmaciji, a naša ga je tradicija smatrala Hrvatom pa je već od polovice 13.st. njega držala autorom glagoljice i prevoditeljem Biblije na hrvatski jezik, stoga je kod nas kult svetog Jeronima bio vrlo izražen. Legenda o njegovom životu, prevedena s latinskog, nalazi se u svim glagoljskim brevijarima. U glagoljskom izdanju Transit sv. Jerolima dodana je i pjesma o svetom Jeronimu koja se sada pripisuje Marku Maruliću. Životopis svetog Jeronima prikazuje ga kao isposnika, sveca i čudotvorca.
Legenda:
Jednoga dana stajaše sveti Jeronim sa svojom braćom fratrima, kada mu priđe jedan lav u crkvu. Svi fratri koji ga vidješe pobjegoše, no Jeronim ostane. Lav mu pokaže nogu koja je bila nabodena, i Jeronim mu otvori ranu i pomogne mu izvaditi trn. Kada bijaše iscijeljen, lav ostane kraj njega kao pitoma životinja. Lav je postao njihov pazitelj dok su išli po drva u goru. Dogodi se jednom, dok je magarac pasao, da lav usnu teškim snom, a ljudi s tržnice povedu sa sobom magarca jer je bio sam. Lav je počeo rikati kada se probudio. Od srama nije htio ući u manastir kao inače. Fratri su vidjeli da se vratio kasno i bez magarca, pa su pomislili da ga je zbog gladi pojeo i nisu mu htjeli dati piti. I pođu na pašu, ali nisu vidjeli ni jedan znamen magarčeve smrti te su tada to rekli Jeronimu. Tada su odlučili da će službu magarca sada vršiti lav. I nasjekli su drva u gori te ih stavljali su na lava, a lav je to krotko podnosio. Lav je jednoga dana pošao sam pronaći magarca. I tako nađe trgovce kojima je običaj tijekom putovanja bio za stražu postaviti magarca ispred sebe sa zvončićem. Lav ga prepozna i pođe radostan, a ljudi pobjegoše. Pred Jeronima dođoše trgovci po oproštenje, a on im reče da ne uzimaju tuđe.