Sveti Konstantin Ćiril i Metod rođeni su u Solunu, koji je u IX. stoljeću bio drugi bizantski grad, odmah nakon Carigrada. Dvije su osnovne zasluge Svete Braće: potpuna kristijanizacija Velike Moravske i stvaranje slavenske liturgije.
Sveta su Braća često nazivana propovjednicima kršćanstva i slavenskim apostolima, a njihova je služba ukorijenjena i u hrvatsku kulturnu baštinu.
Naime, glagoljica je hrvatsko pismo, a time je i obilježje hrvatskog narodnog identiteta. Predaja je o sv. Konstantinu Ćirilu kao autoru prvog slavenskog pisma vrlo raširena te se njegovo ime redovito povezuje uz glagoljicu. Većina se stručnjaka koji se bave pitanjem geneze glagoljice slaže da je glagoljica autorsko djelo i da ju je stvorio pripadnik grčke kulture. Autor bi glagoljice svakako mogao biti sv. Konstantin Ćiril, kršćanin, filolog i poznavatelj brojnih jezika. On ju je stvorio za potrebe evangelizacije Slavena koji su bili nastanjeni na području Makedonije te za potrebe misije u Moravskoj u drugoj polovici IX. stoljeća.
O početcima pismenosti u Hrvata ne znamo ništa pouzdano, a o početcima se kristijanizacije može samo nagađati. Premda je latinica najstarije pismo na hrvatskom prostoru, prve su hrvatske riječi bile uklesane u kamen glagoljicom te nam svjedoče o čvrstoj ukorijenjenosti glagoljice na našim prostorima. Glagoljicom su tiskane i prve hrvatske knjige te knjige potrebne glagoljašima za crkvene obrede i izobrazbu.
Žitje Konstantinovo (ŽK) napisano je vjerojatno odmah nakon Ćirilove smrti, a sastavljač je nepoznat. Djelo je nastalo kao obrana Ćirilova učenja te visoko uzdiže njegov svetački lik: Ćiril ima viđenja, snovi su mu proročki i znakoviti, svojim životom služi Božjoj mudrosti i uspješan je misionar. Temeljna je misao djela da je Ćiril predodređen od Boga za slavenskog apostola te da sve vezano uz njega ima simbolično značenje. Sveta su Braća, pošavši u misiju među Slavene, željela donijeti im Božje svjetlo napretka.
Čuvarima se glagoljaškog identiteta i ćirilometodske ostavštine smatraju benediktinci glagoljaši te franjevci trećoredci glagoljaši koji su u svojim samostanima duž jadranske obale te u Slavoniji pisali na glagoljici, održavali bogoslužja na crkvenoslavenskom jeziku i bili učitelji hrvatskog naroda. Popovi su se glagoljaši bavili i knjigama koje su bile namijenjene široj publici te su rano počeli pisati narodnim hrvatskim jezikom i time udarili temelj ne samo lijepoj i poučnoj hrvatskoj knjizi već i hrvatskoj prosvjeti.
Važno je napomenuti da danas nailazimo i na mišljenja koja glagoljicu drže iskonskim hrvatskim pismom koje su sv. Ćiril i Metod samo proširili po slavenskom svijetu. Oživljavanje teze da je glagoljica izvorno hrvatsko pismo najviše zastupa franjevac trećoredac Marko Japundžić, a uz njega i senjsko-gospićki biskup Mile Bogović.
Iz svega je navedenoga razvidno da je ostavština Svete Braće mnogostruka i vrlo vrijedna. Novi bi naraštaji ćirilometodskog naslijeđa trebali nastojati očuvati povijesne i kulturne tekovine Svete Braće, svetaca koji su bili daleko ispred svoga vremena.
Maja Crnković