Naš otac Franjo gajio je već od početka svoga obraćenja vrlo veliku pobožnost i štovanje prema raspetome Kristu i sve do smrti nije prestao da ga svima riječju i djelom propovijeda.
Godine 1224. dok se Franjo na brdu Alverni udubio u razmatranje, utisnuo mu je Krist Gospodin , na divan i čudesan način, u tijelo znakove svoje muke. Benedikt XI. dopustio je Franjevačkom redu da ovog dana svake godine slavi spomen na ovaj glasoviti događaj, koji su posvjedočili vjerodostojni svjedoci. Inače, stigme (rane) SV. Franje su jedine priznate od strane katoličke Crkve.
Dođite, poklonimo se Kristu, raspetome Kralju, koji je na Franjinu tijelu obnovio svoje rane.
Dođe nam opet blagdan svetih rana,
Radosti puni proslavimo njega;
Otac naš Franjo zaloge nam nosi
Vječnog života.
Trajno je svojim promatrao duhom
Franjo, u duši i sam raspet s Kristom,
Pobožnim srcem često oplakivo
Kristove rane.
Skriven u spilji alvernskog brda
I gorko plačuć patnje Isusove,
Zasluži, propet tijelom, Raspetoga
Lik on da nosi.
O sjajna sliko našeg Spasitelja,
Što moćnim prstom sam je Bog načini,
U naše srce.
Neka ti bude čast, neka je hvala,
Jedan u Trojstvu, Bože, što svim vladaš,
Podaj da tebe, svoga Spasitelja,
Spaseni slave. Amen
Franjo, mučeniče željom, pohodilo je te mlado Sunce s visine i čudesno na tvom tijelu obnovilo znakove našega otkupljenja.
Iz poslanice blaženog Pavla apostola Galaćanima (5, 24-26; 6, 2-5, 7-10, 14-18)
Ja nosim Isusove biljege na svom tijelu
Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne težimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima! Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov! Jer misli li tko da jest štogod, a nije ništa, sam sebe vara. Svatko neka ispita sam svoje djelo pa će onda u samom sebi imati čime se dičiti, a ne u usporedbi s drugim. Ta svatko će nositi svoj teret. Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri. A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe! Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen
Iz Malog životopisa od sv. Bonaventure
Po svetim ranama Franjo je bio slika Raspetoga
Dvije godine prije nego što je dušu predao nebu, nakon mnogovrsnih napora je vođen providnošću došao u osamu na visoku goru koja se zove Alverna. Kad je ondje prema običaju počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, više nego obično bijaše obasut milinom nadnaravnoga promatranja i raspaljen žarčim plamenom nebeskih čežnja; počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova. Uzdizao se u visinu, ali ne kao radoznali istraživač pretjerane časti, nego je kao vjeran i razborit sluga istraživao volju Božju kojoj se s najvećom gorljivošću želio suobličiti. Bilo mu je objavljeno da će mu Krist po otvaranju Evanđelistara pokazati što će Bogu na njemu i po njemu biti najdraže. Pošto se najprije pobožno pomolio, s oltara je uzeo Evanđelistar i dao da mu ga jedan od subraće, čovjek zaista pobožan i svet, otvori u ime presvetoga Trojstva. I kad se kod svakog od tri otvaranja knjige svaki puta namjerio na Gospodinovu muku, čovjek pun Boga razabrao je da se Kristu mora tako suobličiti u patnjama i bolima muke, prije nego što se odijeli od ovoga svijeta, kao što ga je za života nasljedovao u djelovanju. Iako je zbog velike strogosti prijašnjega života i zbog neprestana nošenja Gospodinova križa tjelesno oslabio, nipošto se nije plašio, nego se još gorljivije oduševljavao za podnošenje mučeništva. U njemu se nesavladiv požar ljubavi prema dobrom Isusu razbuktao u buktinje vatre i plamena da mnoge vode ne mogoše ugasiti njegovu tako veliku ljubav. Serafskim se plamenom želja uznosio u Boga i suosjećajnom se nježnošću preoblikovao u Onoga koji se iz ljubavi dao raspeti. Dok se jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa moli na jednom obronku gore, ugledao je Serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba. Kad se munjevitim letom u zraku spustio do mjesta koje bijaše blizu čovjeka Božjeg, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva mu krila bijahu izdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se, doduše, ljubaznom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju Serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja bola probadala dušu. Promatrajući neshvatljivo viđenje, bio je vrlo zadivljen. Znao je da se bol muke nikako ne podudara s besmrtnošću serafskoga duha. Po Božjoj je objavi shvatio da mu je to viđenje pružila Božja providnost da ga promatra da bi kao Kristov prijatelj unaprijed spoznao kako se ima sav preoblikovati u obličje Krista propetoga, ali ne po mučeničkoj smrti tijela nego po požaru duše. Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan žar što ga je i u njegovo tijelo utisnuo čudesni lik znakova. Odmah su se, naime, počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku propetoga čovjeka. Vidjelo se kako su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima. Glave su se čavala pokazivale na dlanovima ruku i na gornjem dijelu stopala, a vršci su im se nalazili na protivnoj strani. Glave su čavala na rukama i nogama bile okrugle i crne, a šiljci bijahu dulji, zavinuti i kao sabijeni. Izlazeći iz samoga tijela, stršili su izvan tijela. I desni mu je bok bio kopljem proboden i prekriven crvenom ranom. Iz njega je često istjecala sveta krv, koja je ostavljala trag na tunici i gaćama. Zaista treba vjerovati da su riječi onoga svetog Serafa koji se čudesno ukazao na križu bile tako otajstvene da ih nije možda slobodno govoriti ljudima. Pošto je, dakle, prava ljubav Kristova ljubitelja preoblikovala u isti lik navršilo se četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla je svetkovina svetoga Mihaela Arkanđela. Anđeoski je čovjek Franjo sišao s gore, noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne na kamenim ili drvenim pločama urezan rukom umjetnika, nego na tjelesnim udovima utisnut prstom Boga živoga. A jer je dobro čuvati tajnu kraljevu, zato je čovjek, svjestan kraljevske tajne, koliko je bilo moguće, sakrivao te svete znakove. Božja je stvar da na svoju slavu objavljuje velike tajne. To je učinio sam Gospodin koji je na otajstven način utisnuo te znakove; dao je da se po njima otvoreno dogode i pokažu čudesa da bi se sakrivena i čudesna snaga tih rana očitovala po sjaju čudesa.
Otpjev (2 Kor 4, 10; Rim 8, 29)
R. Na svom tijelu nosim Isusove smrtne * da se i život Isusov očituje na mom tijelu.
O. Bog me predodredio da budem jednak slici njegova Sina. *Da se i život Isusov očituje na mom tijelu.
Molitva
Bože, da bi rasplamsao naša srca ognjem svoje ljubavi, ti si na tijelu blaženog Oca Franje čudesno utisnuo znakove muke svoga Sina. Njegovim zagovorom daj da, po sudjelovanju u smrti istoga Sina tvoga, zavrijedimo udio i u njegovu uskrsnuću. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.