Sva velika djela traže napor i borbu. Želiš li biti plemenit, trebat će svaki dan trenirati i disciplinirano praštati drugima, vježbajući se u pravednosti i slušanju drugih; trebat će razmišljati, čitati puno, raditi, ali se i temeljito odmarati. Na ovoj zemlji dobro prolaze samo borci. Tko se ne želi boriti, tko se plaši rana i ozljeda, tko ovdje na zemlji želi uživati, taj je sebe osudio na propast i na besmisao života.
Zemlja je arena u kojoj svatko od nas igra svoju životnu utakmicu. To je borilište u kojem svaki od nas stupa u borbu s neprijateljem čovječanstva te u toj borbi može podleći ili pobijediti. Neprijatelj čovjeka je smrt i svaka nehumanost, sve što vrijeđa tebe i ljude oko tebe, sve što u nama mrzi čovjeka, ne poznaje ga i nema simpatije prema patnicima i prema siromasima. Nehumano i neprijateljsko je sve što želi biti sebično, sve što skuplja blago zemlje ne gledajući kako drugi ostaju siromašni, kako plaču, kako su gladni i bezimeni. Neprijatelj čovjeka želi povrijediti čovjekovu savjest, izopačiti njegove spoznaje, želi od čovjekovih kreposti načiniti poroke. Neprijatelj čovječanstva želi svakoga od nas načiniti ovisnikom o drogi i alkoholu, o novcu i seksu, o ljudskoj slavi i malim sitnim užicima. On nas želi optužiti pred savješću, oduzeti nam čast i dostojanstvo.
Da bismo se mogli do kraja boriti u toj areni života, potrebno je uzeti oružje koje jedino pobjeđuje. Ljudska povijest do sada pokazuje da je jedino Isus iz Nazareta imao takvo oružje. Samo je on istjerivao zle duhove, mogao čudesno nahraniti ljude kruhom, samo je on mogao izbaviti ljude od smrti, samo on je mogao uskrisivati, opraštati grijehe, samo je on mogao sve bolesti i nemoći liječiti. On je jedini ostavio u baštinu oporuku da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. A on je sve ljubio tako da je pošao za nas u smrt. Bogovi religija traže da se za njih gine. Naš Bog gine za nas.
Uzimajući njegovo oružje i postajući prijatelji s njime pobjeđujemo u areni života. No, da bi se uzelo njegovo oružje, potrebna je disciplina. Ako u toj disciplini ne ustaneš svaki dan na vrijeme i ne pročitaš Sveto pismo, ako si ne odrediš strogo dvadeset minuta svako jutro tihe molitve pred Bogom, ako navečer ne ispitaš svoju savjest, pokaješ se te odeš miran u krevet, ako preko dana ne uspiješ bar pogledati neku duhovnu knjigu, ako ne počneš bar nekoliko puta godišnje moliti kampanjsku molitvu gdje ćeš tjednima i mjesecima moliti za neku krepost, tad nećeš imati oružje kojim ćeš pobijediti. Isusovo oružje uzima se primanjem sakramenata, slušanjem propovijedi, čitanjem Svetog pisma, ono se dobiva time da činimo dobra djela, da volimo čovjeka i praštamo mu, da svaki dan molimo, da prijateljujemo s Bogom, a to ne mogu mlaki i površni. Da bi se svaki dan izdržalo u dobroj molitvi, potrebna je temeljita disciplina. Upravo kao disciplina koju treba nogometaš želi li svakodnevnim naporom i treningom postati vrhunski nogometaš, ili bar takav nogometaš da može igrati u prvoj ligi.
Ivan Krstitelj borio se za prvo mjesto u društvu. Kako? Otišao je u pustinju još kao mladić, tamo živio sam, molio, čitao Božju riječ i tražio snagu da može proročki govoriti ljudima, suprotstaviti se njihovim krivim mentalitetima i devijacijama u umu, te da im može reći istinu i uvesti ih u istinu. Oblačio se ne u najmodernije haljine nego u devinu kožu, nije jeo sa bogatih stolova i pio vina, nego izvor-vodu i medovinu, ali je zato imao bezbroj učenika koji su ga htjeli u tome slijediti. No, on je imao snage reći političkim predstavnicima svoga vremena da ne smiju živjeti nemoralno, da ne mogu varati svoje žene i živjeti s tuđima, da ne mogu profiterski živjeti na račun drugih, da ne mogu živjeti samo za svoj probitak nego za narod, da moraju štititi a ne ugrožavati narod, da moraju živjeti za puk, a ne tražiti da puk živi za njih, da moraju obogaćivati druge, a ne samo sebe. Teško je imati takvu hrabrost u bilo kojem društvu. Istina, zato je Ivan Krstitelj platio životom. Ali je istina i to da od tada živi u slavi čovječanstva i židovskog naroda, i da živi u nebu i da ćemo ga i mi susresti.
Danas se traže proroci. Ljudi koji će živjeti disciplinirano, moliti egzistencijalno, živjeti skromno, raditi uporno i voljeti Boga i čovjeka. Trebamo ljude koji čuju što Bog kaže svom narodu i na koje nas opasnosti i stranputice upozorava. Ljude koji su uvijek sposobni i spremni izvesti narod iz ropstva duha ili tijela.
Možda u tebi čeka proročki dar.
Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”
Preuzeto sa: katolici.org