Rita Lotti rođena je 1381. godine u Roccaporeni (pokrajina Cascia, Italija) kao prvo dijete Antonia i Amate, bračnog para u poodmakloj dobi. Kako su joj roditelji bili predani katolici i sluge Božje, nije čudila Ritina želja da svoj život u potpunosti posveti Bogu i zaredi se. Iznenađujuća je bila reakcija njezinih roditelja koji se nisu slagali s tom mišlju, naprotiv, dogovorili su joj brak s Paolom Mancinijem. Takav život Rita je prihvatila kao Božju volju za nju te je gospođom Mancini postala u dvanaestoj godini. Paolo je imao tešku narav i kameno srce te je Riti svojim ponašanjem zadavao velike boli. Unatoč tome, Ritino srce puno povjerenja u Boga i ljubavi za muža uspjelo ga je promijeniti i približiti Bogu. Dobili su dva sina, vjerojatno blizanca, koja su odgajali u ljubavi i slozi. Zbog obiteljskih rivalstava koja su u to vrijeme bila česta i krvava, iako se udaljio iz svijeta svoje obitelji i rata u kojem su bili, Paolo biva ubijen od strane neprijateljske obitelji, a njegovi sinovi bivaju potaknuti da osvete svog oca.
Iako je bila u velikoj boli, Rita je ostala vjerna Bogu te je molila za svoje sinove – čak je nudila „nagodbu“ Bogu u kojoj Mu prikazuje njihove ovozemaljske živote u zamjenu za to da ne počine smrtni grijeh ubojstva. Molitva joj biva uslišana: sinovi su joj umrli gotovo istovremeno. Rita je bila očajna. Povukla se u svoj svijet te su ju stoga svi smatrali luđakinjom i vješticom. Nakon što je otkrila Božju volju za sebe, sve je svoje snage uložila u pomirenje zavađenih obitelji. Iako s velikim naporom, ali i ljubavlju i predanjem, Rita je uspjela učiniti čudo i pomiriti ih. Obitelji su potpisale dokument kojim su se obvezale na miran i skladan život. Tada se ponovno javila Ritina davna čežnja za životom u samostanu. Redovnice su ju odbijale tri puta jer je bila udana, ali ona je čudesno ušla u samostan te su ju sestre prihvatile.
Rita je bila zaređena četrdeset godina kao sestra augustinka. Kako je očajnički molila Boga da joj podari milost suosjećanja s Njegovom boli, za vrijeme jedne molitve trn s Njegove krune probo joj je čelo. Petnaest je godina živjela s trnovom ranom koja je širila neugodan miris, a zadnjih nekoliko godina života bila je prikovana za krevet. Umrla je na glasu svetosti u augustinskom samostanu 22. svibnja 1457. godine.
Ovu sveticu Crkva časti kao zagovornicu nemogućih i beznadnih slučajeva zbog svih čudesa koja su se po njezinu zagovoru događala i još se događaju. Zanimljiv je podatak da je godinama nakon njezine smrti njezino tijelo ostalo netaknuto te da je s vremenom počelo širiti ugodan miris sličan mirisu ruže, a da je na sam dan proglašenja svetom isto to tijelo samo ustalo i otvorilo oči.
Osobno mogu reći da, nakon svih molitava koje sam molila njoj u čast, uistinu opravdava svoj status svetice nemogućeg, ali da je za dobivanje milosti po njezinu zagovoru potrebna ustrajnost i nepokolebljiva vjera, kao i pripremnost da sve uvijek neće biti dobiveno u vremenu i na način na koji mi želimo (ali svakako onako kako je najbolje za nas). Želim vam da upoznate milost i ljepotu surađivanja s njom, kao i opipljivu ljubav koju vam daje njezina prisutnost u svakodnevnom životu – jer imati Ritu za zaštitnicu uistinu znači i imati pravu prijateljicu u nebu.
Marija K.|duhos.com