Rođen je u Boschiju (kod Aleksandrije) u Italiji, 1504. od siromašnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Antun Ghislieri, a kad je 1520. stupio u Red braće propovjednika, dobio je ime Mihael. Bio je 225 papa katoličke Crkve.
Teologiju je završio u Bologni, u blizini groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u redu. Predavao je svetu teologiju, više puta vršio službu priora, bio je učitelj novaka.
Odlikovao se čestitim vladanjem i strogošću života. Postao je provincijal lombardske dominikanske provincije. Za vrijeme svoga provincijalata vršio je službu inkvizitora u biskupijama Como i Bergamo koje su graničile s područjima u kojima su bili protestanti.
Pavao IV. ga je imenovao općim povjerenikom Svete inkvizicije 1551., a onda biskupom Nepija i Sutrija 1556. zatim kardinalom 1557. Konačno mu je Pio IV. povjerio biskupiju Mondovi u Pijemontu (1560.).
Kad je 1566.g. uz potporu sv. Karla Boromejskog bio podignut na najvišu pastirsku službu, primivši ime Pio V. sav se predao spasenju duša i obnovi Crkve.
Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, rimske kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju mjeru. Čak nije bilo ni svečanog banketa prigodno posvećenja za papu. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude. Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome dvoru.
Mnogobrojnoj rodbini koja je došla u Rim nakon izbora za Papu nadajući se novčanoj dobiti, odgovorio je da su oni već bogati time što imaju Papu iz obitelji. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera.
On je i kao papa provodio strog i jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš bio posve tuđ. Sličnu strogost, tražio je i od svojih suradnika, pa i od cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje vladavine izjavio je: “S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu.”
Nakon posvećenja za papu nastavio je nositi bijeli dominikanski habit umjesto crvenog kojeg su nosili biskupi. Ta tradicija je ostala do danas, sve Pape nose bijeli habit.
Odvažno je branio katoličku vjeru protiv novatora, brinuo se za njezino širenje te proveo u život odredbe Tridenskog sabora. Od biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da bdiju nad klerom i pukom, da proniču katehizaciju i pouku u vjeri.
Mnogo je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito odgajati budući svećenici. Uveo je u sjemeništa proučavanje Sume teologije sv. Tome Akvinskog; njega je – proširivši dotadašnju upotrebu toga naslova – proglasio petim učiteljem Latinske Crkve nazvavši ga “Anđeoskim naučiteljem” (1567.). Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog celibata i zakona klauzure po samostanima.Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio kao priručnik kateheze.
Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina.
Istaknuo je jedinstvo dogmatske predaje Istočne Crkve te su crkveni naučitelji postali i istočni kršćanski teolozi.
Mnogim se snagama i sredstvima suprotstavio protivnicima vjere.
Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo blagdan Naše Gospe od pobjede, a u Lauretanske litanije uveo je zaziv “Pomoćnica kršćana”.
Grgur XIIL, njegov neposredni nasljednik, promijenio je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i danas slavi.
Papa je umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. ga je 1. svibnja 1672. uvrstio među blaženike, a Klement XI. dana 22. svibnja 1712. upisao u popis svetaca.
Grob pape Pia V. u bazilici Svete Marije Velike u Rimu.
Molitva Svetom Piju V.
Pripjev. Pijo, divni pastiru, sjećaj se svojih ovčica i brani pred višnjim sucem svoje vjernike.
R. Moli za nas, blaženi Pijo.
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se: Bože, koji si se dostojao izabrati blaženoga Pija za vrhovnoga svećenika da suzbiješ neprijatelje Crkve i da obnoviš božansku službu, učini da nas njegova zaštita brani kako bismo se posvetili tvojoj službi te svladavši zasjede svih neprijatelja radujemo se u trajnom miru. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.