Danas je svetkovina Velike Gospe. Kod nas je to crkveni i državni blagdan. To znači da je Velika Gospa ostala zapamćeni znak ne samo na putu Crkve, nego i na putu hrvatskog naroda.
Uoči Velike Gospe kreću ljudi na hodočašća u Gospina svetišta. Ljudi izlaze iz svojih kuća i ulaze u Božje kuće. Na sebe uzimaju odricanje, žeđ, glad i muku hodanja, neugodnosti noćenja, težinu i napor, uzimaju na sebe žegu dana kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj, brak, dijete, ili za nekog bolesnika, ili pak utjehu za svoju rasplakanu dušu. Na Veliku Gospu bezbrojni ljudski stanovi ostaju prazni, a Marijini i Božji puni. To je neka vrsta preseljenja iz ljudskog u božansko, prijelaz našeg hrvatskog naroda, njegovih vjerničkih, kršćanskih predstavnika iz nemoći ljudskog života u svemoć Božjega. To je, zapravo, izlazak iz beznađa i ulazak u nadu. To je spajanje neba i zemlje.
Naš narod pamti brojne ratne događaje i pobjede baš za blagdan Velike Gospe. Te su bitke bile dobivene zbog tog blagdana, ili bolje zbog one čiji je to blagdan. Ne možemo sumnjati u argumentiranost toga uvjerenja. Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje toj ženi iz Nazareta donijelo pobjedu nad premoćnim oružjem naših protivnika. Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi, te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodočasnika nadvladale su užasno oružje agresora, smutile ga i onemogućile njegove ratne planove i strategiju, odvele ga u nerazumne poteze, tako da je nenaoružani puk naoružan samo duhovnom silom mogao pobijediti naoružanu armiju. Bili smo duhovno svemoćni, a materijalno nemoćni. Neprijatelj je pak, čini se, bio materijalno svemoćan, ali duhovno nemoćan. Tako smo uvidjeli da duh može pobijediti ne samo duhovno, nego i materijalno zlo. Stoga je pravo i pravedno da je Velika Gospa proglašena ne samo crkvenim, nego i državnim blagdanom.
Znak Isusova uskrsnuća jest prazan grob u Jeruzalemu. Znak Marijina uznesenja na nebo je također prazan grob u Efezu. Znamo gdje je Petrov grob i grobovi svetaca. No, oni nisu prazni. Istina, za mnoge svece, pustinjake, apostole i učenike Isusove ne znamo gdje im je grob. To ne znači da su uskrsli. Za Isusa i Mariju znamo gdje su im grobovi, ali su oni prazni. Isusa su vidjeli učenici, i ta ukazanja su potvrdila činjenicu praznoga groba. Zato se Isusova biografija nastavlja i poslije njegove smrti. I Marija se ukazuje tijekom povijesti Crkve. Tako njezina ukazanja u svijetu potvrđuju činjenicu njezina prazna groba u Efezu. Ona je već uskrsnula i nalazi se u svome proslavljenom tijelu kao i Isus, dok svi drugi vjernici čekaju uskrsnuće tijela. U povijesti Crkve ne ukazuju se Bog Otac, niti Duh Sveti. No, Isus se ukazao učenicima nakon uskrsnuća, svetom Pavlu nakon uzašašća i mnogim svecima u povijesti Crkve. Zanimljivo je, također, da se ne ukazuju apostoli i sveci, ali se ukazuje Marija. Te dvije zanimljivosti nas upućuju na uvjerljivije prianjanje uz vjeru Crkve da su Isus i Marija uskrsnuli, te su kao potpuni ljudi u nebu, Isus kao bogočovjek, a Marija kao potpun čovjek naše povijesti.
Marija ima osobito mjesto u srcu hrvatskoga puka i vjernika. U kontroverznim ukazanjima u Međugorju Marija se posvuda spominje, ali uz nju čitav svijet spominje hrvatsko ime i hrvatske riječi. Preko nje i po njoj naš narod postaje čuven. Mariji su se tijekom hrvatske povijesti podizale crkve i nju se nazivalo početkom boljega svijeta, vjernom odvjetnicom hrvatskog naroda, ili Kraljicom Hrvata. Marija se toliko približila hrvatskom puku i duši našeg čovjeka da je nekako smatramo svojom. Kraj nje učimo kritički prihvaćati Božju riječ, da bi se i o nama moglo reći: Blago vama što ste povjerovali. Od nje učimo za svaku Božju riječ reći: Neka mi bude po tvojoj riječi. Kraj nje učimo da je najveća čovjekova slava biti na službu Bogu, odnosno biti prijatelj s Bogom. Uz Mariju, skromnu i nepoznatu ženu iz Nazareta, naš puk, relativno mali narod usred velikih nacija, spoznaje da se velik i pobjednički ne postaje ljudskom, nego Božjom snagom. Štujući Mariju doživljavamo kako nam je Bog bliz. Kraj nje, koja je samo čovjek, ne bojimo se smrti i vjerujemo da nam je domovina na nebesima. Uz nju smo sigurni da će i svi naši bolesnici, pa i moralno bolesni, ozdraviti i doći tamo kamo čeznemo svi stići.
Velika Gospa je nekako posebno naš hrvatski blagdan. To je dan našeg ponosa i naše pobjede. Na taj dan je 1991. godine naš kardinal Franjo Kuharić proglasio čitavom hrvatskom narodu da ne mrzi i da se ne osvećuje, jer ćemo samo tako pobijediti. Na Veliku Gospu je tako izišao duhovni proglas pobjede nad zlom. Kraj Marije moguće je da se promijene neprijatelji, da se obrate svi koji mrze i čine agresiju, da svi u suživotu stvaramo duhovne i materijalne uvjete blagostanja i tako otvaramo vrata koja vode tamo gdje je Marija.
Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”
Preuzeto sa: katolici.org