O. Leopold rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj, od roditelja Petra Mandića i Dragice, rođene Carević. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijeni ga u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. I ta činjenica već sama od sebe mnogo govori. Bez velikodušnosti Bogdanovih roditelja da prihvate njega, dvanaesto dijete, Crkve bi ostala veoma prikraćena.
O. Leopold bio je jedan od njezinih najvećih i najrevnijih djelitelja sakramenta pokore. Kolike je on tisuće pokornika pomiro s Bogom?! Svi bi ti bez njega, bez susreta s njime kao ispovjednikom, ostali silno prikraćeni. I naša domaća Crkva ostala bi prikraćena za jednoga velikoga i slavnoga Božjega sveca, dans poznata i štovana po cijelom katoličkim svijetu.
Bogdanovi roditeji bili su duboko vjerni kršćani. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti.
Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Gos-podarske prilike bile su sve teže i teže. I to je za budućeg velikog ispovjednika i tješitelja duša u ispovjedao-nici bilo od velike važnosti. Druge će u sličnim prilika-ma znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedonici: “Razumijem vaš žalosni položaj, jer vidite, i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.”
Živeći u Herceg-Novom među pravo-slavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: “Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar.” Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak. Možemo ih razumjeti jer je Bogdan bio veoma dobar sin.
U dobi od 16 godina on ostavlja rodnu kuću te polazi na nauke u sjemenište u Udine u sjevernoj Italiji. Sretan dan njegova svećeničkog ređenja svanuo je 20. rujna 1890., kad ga je kardinal Domenico Agostini zaredio za svećenika.
O. Leopold je od mladosti u srcu osjećao Božji poziv da radi među kršćanima odijeljenim od Rima. Prve godine svoga svećeništa mišljaše da mu je poći među njih i tamo raditi. Ali, kad je nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio konačno određen za Padovu, shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: “Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok.” Kao dugo-godišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: “Da svi budu jedno!”
Prije smrti o. Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.
Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim. Leopolda iz Herceg-Novog proglasio je papa Ivan Pavao II. svetim 16. listopada 1983. Bio je veliko čeljade u malom slabašnom i krhkom tijelu. Velik duhom i srcem, velik svetošću, a to je ona jedina prava veličina.
Preuzeto sa: tebe-trazim.com