Crkva u Hrvata danas se, 10. veljače, spominje blaženog Alojzija kardinala Stepinca, hrvatskoga biskupa i mučenika. Nijedan svetac nije nečija kopija, nego je svojevrstan odraz Isusove svetosti. Stoga nam se istom sada još jače nameće dužnost da upoznamo Stepinčev život i njegov put svetosti, kako bi smo i mi – svaki u svojem životnom ambijentu – ostvarili odraz Isusove svetosti, koja je uvijek Božji dar i naš ljudski mar.
Nadbiskup Stepinac nije nam ostavio zaokružen nauk o kršćanskoj svetosti i kreposti. To će biti dobra zadaća nekom mladom teologu za doktorsku dizertaciju. No, cijelo njegovo biskupsko propovijedanje i zalaganje i nije bilo drugo nego da vjernike koje je Isus povjerio njegovoj biskupskoj brizi, potakne na tu svetost – i na put čišćenja, i na put prosvjetljenja i na put sjedinjenja s Bogom.
On je najvećom odgovornošću nastojao izvršiti ono što propovjednicima svojega Reda nalaže sveti Franjo, a što je u svoje dekrete unio Tridentinski koncil: da Božjemu narodu, na temelju evanđelja, navješćuju “mane i kreposti, kaznu i slavu”.
Posrijedi su, dakle, velike vrednote i zbilje. Istina o Bogu i Kristu, čast Majke Božje, opća ljudska prava kao i pravo hrvatskog naroda na slobodu. U svemu tome Stepinac je postupao odgovoran svojoj savjesti, spreman da za to svaki čas umre.
Doista svečano i vjeroispovjedno djeluju početne i završne riječi kardinala Stepinca. Počinje: “Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna… Ja sam za svoje uvjerenje, sposoban podnjeti ne samo ismijavanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas umrijeti.” I završava: “A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost – savjest mi je mirna.”
I prije Povelje Ujedinjenih naroda od 10. prosinca 1948. u San Franciscu, Alojzje Stepinac se istaknuo kao pobornik temeljnog čovjekovog dostojanstva i sveopćih čovjekovih prava. Svjedočanstvo je u tom riječ njegova drugog nasljednika, kardinala Franje Kuharića, podsjećajući na to Stepinčevo hrabro zauzimanje za vrijeme rata. Uživljen u takvo vrijeme i takvu nesreću svijeta, nadbiskup Stepinac doziva gotovo u svim svojim propovijedima u svijest svojih slušatelja dostojanstvo svake osobe, ali u svijetlu Božje objave. Zbog toga će ga povijest Crkve upisati u bit najhrabrijih biskupa Europe onoga tragičnog vremena. Osudio je hrabro i bez straha svaku zabludu i svaku mržnju: rasnu, klasnu, nacionalnu, vjersku, političku.
Blaženi Alojzije Stepinac bio je iskreni bogoštovatelj i bogoslužnik. Sam je njegovao i posvuda je promicao živ osjećaj za svetu liturgiju. Oni koji su ga promatrali za vrijeme svečanih euharistija u zagrebačkoj katedrali i u tolikim pastirskim pohodima po svoj nadbiskupiji, živo se sjećaju kojim je strahopoštovanjem služio svetu Misu i dijelio sakramente.
I Stepinac je bio veliki molitelj. Bio je to za vrijeme svoje aktivne nadbiskupske službe (1934 – 1946.), kako nas svako toliko izvješćuje u svom životopisu o. Benigar (str. 272 sl, 181 sl, 290 sl). Postao je još veći molitelj u zatvoru u Lepoglavi i u zatočeništvu u Krašiću (1946 – 1960). U to je ‘pasivno’ vrijeme Stepinac svoje biskupovanje sveo na dvije zadaće: “Nema druge nego trpjeti za Božju stvar i moliti” (Benigar, 612).
Stepinac je njegovao je sve molitvene oblike i svojim marom i Božjim darom. Inače je ljudima najredovitije skriven taj često vrlo bogat i raznolik molitveni život svetih ljudi. Sveti Pavao piše: “Naš je život s Kristom u Bogu skriven” (Kol 3,2). Ipak, nešto se može i zapaziti, primjerice po načinu kojim tko služi i prati svetu Misu, po dugu ostanku pred svetohraništem, po vjernom svagdanjem ‘kruničarenju’ (molitvi krunice)… Nešto nam od toga Stepinčeva molitvena života, otkriva njegov životopisac o. Aleksa Benigar, i sam velik molitelj, u poglavlju ‘Sav uronjen u Boga’ (8, str 624-631), ali i na drugim mjestima Stepinčeva životopisa (usp. Str. 272. sl, 281 sl 290 sl).
Nadbiskup Stepinac ostat će zapamćen kao veliki Marijin hodočasnik i obnovitelj svetišta Marije Bistrice. Sam je bio revan kruničar i druge je poticao da usvoje krunicu kao molitvu, i osobnu i obiteljsku. Nerijetko je izmolio u danu sve tri krunice: radosnu, žalosnu i slavnu sa svetih petnaest otajstava. Da bi potaknuo što plodonosniju molitvu krunice, preveo je – pokraj tolikih svojih poslova – s francuskoga djelo Krunica kao razmatranje i kao usmenu molitvu, ali je to djelo već potpalo pod bijes komunističkog režima 1945. te je već u tiskari uništeno.
Kardinal Alojzije Stepinac umro je na glasu svetosti i mučeništva u Krašiću 10. veljače 1960. godine. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, na Mariji Bistrici, 3.X.1998. godine.
Pripremio: Danijel Tomičević, zsa.podvinje.org
prema izvorima: paragrafi iz knjige ‘Razmišljam o Alojziju Stepincu’, Bonaventure Dude